FORUM VRANEŠA (PAVINO POLJE I TOMAŠEVO)
 
PrijemKalendarTražiLista članovaRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 СВИ МОЈИ ПРЕЦИ

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5
AutorPoruka
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Ned 5 Maj 2013 - 20:18

ROVČANI

Najstariji predak Rovčana bio je Niša koji je živio u Grblju u Boki Kotorskoj. Njegov otac ban Ilijan bio je oženjen Jevrosimom, sestrom kralja Stevana, sina Vukana Nemanjića koji je sagradio Morački manastir 1252. godine. Niša je učestvovao u zidanju manastira, a kasnije je bio i njegov čuvar. Jedno vrijeme je živio u Nikšićkoj Župi i Morači, a onda u Rovca.

U Nikšićkoj Župi rodio mu se i sin Gojak, od kojeg su nastali Gojakovići. Od Gojakovića su: Grdinići, Vojinovići, Minići, Jakšići, Kršikape i drugi.
Bulatovići su potomci Gojaka Nišina.

Pasovi za Nenadiće (od Bulatovića) : Radovan – Vlado – Niko – Lazo – Joksim – Šćepan – Radule – Nenad – Vukosav – Vujo – Janko – Dragić – Batrić – Vuksan – Bulat – Gojak – Niša.

Pasovi za Pejoviće: Todor – Božina – Novo – Bogdan – Miraš – Dragoje – Milutin – Boško – Pejo – Radisav – Marko – Ilijan – Batrić – Vuksan – BULAT.

Cerovičani: Miloš – Milorad – Jovo – Neđeljko – Puren – Radovan – Novak – Petar – Šćepan – Vukosav – Raonja – Vukosav – Jovan – Bogić – Vuksan – BULAT.

Minići: Mijajlo – Radoje – Đuro – Savo – Toško – Savić – Nika – Mina – Marko – Pejo – Radosav – Vučeta – Dragiša – Batrić – Vuksan – Bulat – Gojak – NIŠA.

Redžići: Nenad – Momčilo – Bajo – Mijat – Jovan – Radovan – Bego – Redžo – Raič – Jovan – Laketa – Vukosav –
Stojan – Đurašin – Raonja – Bogić – Vuksan – Bulat – Gojak – NIŠA.

Kada je krajem maja 1774. godine Mehmed-paša napao Drekaloviće sa 12.000 vojnika iz nekoliko pravaca, sa namjerom da ih potpuno istrijebi, te su tom prilikom svi Drekalovići bili satjerani u jednu pećinu, tada su im Rovčani pritekli u pomoć i zahvaljujući njima uspjeli su da noću prebjegnu u Rovca, pa su tako Drekalovići izbjegli potpuno uništenje.

Inače Drekalovići su u Rovcima kod svojih spasilaca morali ostati čitavih sedam godina, živjeći pod veoma teškim uslovima, jer su u kamenitim Rovcima teško i Rovčani opstajali.

U to vrijeme mnogi mlađi Kuči – Drekalovići su od gole gladi i sirotinje često odlazili kod imućnijih Moračana, kojima su čuvali stoku, samo da bi preživjeli teške godine u tuđem plemenu.

Prema predanju, za tih sedam godina boravka u Rovcima, Drekalovićima se nije rodilo ni jedno dijete.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Sub 4 Maj 2013 - 15:04

RAKO ĐUROV I ILIJA TUROV

O junačkim djelima hajduka i harambaše, kao što su bili Rako Đurić i
Ilija Kuč, neću opširno pisati, jer ih je Marko Miljanov slikovito prikazao
u ''Običajima Arbanasa'', ali bih napomenuo
da i oni vode porijeklo iz ''Brda'' jer je i najveći broj hajduka poticao iz
Kuča, Bratonožića, Rovaca, Morače i Vasojevića. Rako je živio u selu Rudniku u
Pećkoj nahiji, odakle je hajdukovao širom Kosova i Metohije, preko Pećke
Patrijašije, Mitrovice, Prizrena, Đakovice, Dečana, Vitomirice, pa sve do
planine Šare i Koma u Vasojevićima. I Ilija je bio Kuč, iz sela Kržanje, koji
se zbog siromaštine preselio u Pećku nahiju, gdje se ubrzo pridružio RAKU.

No koji hajduk je ostao do šest
godina u gori ne uhvaćen taj je dugo živio i za njega se kazivalo da mu je
život dugo trajao, pa su o njemu uveliko pjevane pjesme, a za RAKA, koji je
hajdukovao punih devetnajest godina i oko sebe okupio mnogo Crnogorskih i
Brdskih hajduka, koji su Turcima bili strah i trepet, narod - ne da je pjevao
pjesme nego ih je smatrao i za svoje izbavitelje ili svetitelje, ali i
zaštitnike.

''Sve je RAKO uzeo na sebe da ih podnese i pregazi: bos i go, gladan i
žedan, kvasan i pometen, a najžalosnije,
sam, bez niđe nikoga. ...''

Izgledalo je to kao u nekom
izuzetnom slučaju: Sa obale podivljalog okeana gomila sveta gleda kako se neko
ljudsko biće samrtnički bori sa valovima. Niko i ne pomišlja da mu pritekne u
pomoć. U to se jedan odvažan čovjek izdvaja
iz gomile, skače u talase i upućuje se da spasi nesrećnika. Kod sveta na obali
olakšanje. Svi su zadovoljni, svi žele uspjeha spasiocu . Ali on, uverivši se
poslije dugih napora da je pokušaj uzaludan i da se i sam ne bi besciljno
utopio, vraća se na obalu. Mjesto
priznanja za smjelost koju niko drugi od prisutnih nije mogao pokazati, - njega
dočekuje prezir, negodovanje, grdnje. Nije izdržao do kraja, izneverio je ono
što je svetina od njega očekivala. Nikome nije ni palo na pamet da je on bio
hrabriji i bolji od svih.

Šire postavljen, ovaj moralni
problem, vezan ne za slučajnu gomilu radoznalaca, već za ceo narod, dao nam je
Marko Miljanov u istom tom hajduku RAKU.

''No RAKA u jedan dio bratskoga mu naroda, sve muke njegove opravdat' ne mogu. Narod od
njega spasenije i osvetu traži, a ne pita:
može li ? Narod misli da RAKO sve može: Njemu ništa ne manjkaje, on
ništa ne trpi, njemu je sve lako, njemu ne smetaju zime ni vrućine, on živi u
ledene pećine među zvjerovima, njega bog drži: - on da nema onoliko moći ne bi
ubio onoliko Turaka, pa neka i ovo pobije, ali ne bio počinjat'! - Ovako se RAKU ne oprašta ako na osvetu ne
dopre, ako dopre i pobegne – još manje mu se prašta.... Da se nije RAKO
istakao, ne bi mu narod tražio ovo što mu odviše traži, što se ne može: no
jedni....traže da RAKO ne smije poginut', a drugi traže da ništa neosvećeno ne smije
ostavit' . '' ...

Kada su ostarili, prekinuli su hajdukovanje i Ilija se vrati u Kuče,
gdje je nekoliko godina bio kod Marka Miljanova, a RAKO je poginuo.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Sub 4 Maj 2013 - 15:03

NEKI ZNAMENITI PLEMENSKI LIKOVI

Iz mnoštva pročitanih knjiga često sam dolazio do
velikog broja zaboravljenih i već odavno izbrisanih imena i likova, pa smatram
da bi mlađe naraštaje makar minimalno i bar u najkraćim crtama, trebalo
upoznati sa pojedinim likovima, jer su mnogi od njih, boreći se u mnogim
ratovima, protiv mnogih Srpskih ugnjetača, stvarajući nam ovo što danas imamo,
to i zaslužili.

Možda će se naći još neko da detaljnije istražuje svoje korijene pa im
pojedini takvi podaci svakako nebi naškodili. Zato ću se ovde dotaći samo
jednog veoma malog dela tih imena, u nekim plemenima i to samo za poneka
bratstva, jer je bilo mnogo narodnih junaka i heroja, pa o njima ovde neću
pisati, jer bi me to daleko odvelo, a neka to govori istorija.

Pored veoma malog broja pojedinih imena navešću i samo nekoliko
rodoslova za pojedina bratstva, a koga bude interesovalo proučavanje tih
bratstava, do podataka može doći iz mnoštva razne literature koja je svakome
dostupna.

MARKO MILJANOV, rođen je 25. aprila 1833. godine u Kučima, iz bratstva
koje pored svog šireg prezimena Popović – Drekalović imaše i uže Kasomović.
Majka Borika rodom iz Orahovskog sela Podgrada unuka je vrlo poznatog junaka
Đule Jovanova. Posle Marka, Miljan je imao još dvoje djece: sina Radonju (koji
je kao mladić poginuo od Turaka) i kćer Maricu. Marka je krstio pop Stanoje
Jokov – Drekalović. U vrijeme druge pohare Kuča 1856. godine Marko je bio
perjanik kod kneza Danila na Cetinju.

Godine 1858. oženio se Milosavom, kćerkom popa Rista Piletića iz Pipera,
sa kojom je imao tri kćeri i jednog sina (koji je živio samo nekoliko dana).
Kćerke: Anđa udata je za Filipa Petrovića – Njegoša, na Cetinju, Milica se
udala za Jovana Lazovića, velikog sudiju u Beogradu, a Joka za trgovca
Gvozdenovića u Podgorici.
Od 1862. godine knez Nikola ga je postavio za kabadahiju u Bratonožićima.
Godine 1871. u bitci sa Turcima, na Fundini 2. avgusta bitka je dobijena
njegovom zaslugom.

Godine 1876. umrli su mu jedno za drugim otac, majka i žena, pa se 1877.
ponovo vraća u Kuče na Medun, gdje živi i ratuje sa Turcima. Te iste 1877.
godine bio je ranjen od svojeg sunarodnjaka popa Ilije Spahova – Kuča.

1878. godine po drugi put se oženio Stefom, devetnajestogodišnjom
kćerkom Luke (Mujice) Danilovića iz Nikšića. Sa njom je 1881. godine imao sina
Savu, koji je živio samo dvije godine.


1879. godine učestvovao je u bitkama oko Plava i Gusinja (kod sela Novčića). Kao
junak i vojvoda svuda se isticao velikom hrabrošću i najplemenitijim vrlinama.

Pisanjem se počeo baviti u poznim godinama, kada je bio u zavađi sa
knjazom Nikolom i kada je imao blizu pedeset godina. U svojim poznatim delima
slikovito je prikazao i opisao mnoge događaje i likove iz svoga plemena. Pored mnoštva likova, poznatih po
čojstvu i junaštvu, opisao je i njegove savremenike rodom iz Kuča, kao hajduke
Iliju Kuča i Raka Djurova.

Pored ovog RAKA, u ''Primerima čojstva i junaštva'' on opisuje i drugog
od koga je takođe moglo nastati bratstvo RAKOVIĆA – gde kaže: ''Tomo Petrov Popović sa Meduna, kad su se
Kuči pobili među sobom na Roge, udesi Gruja Luke Mijatova, koji mu ubi brata.
Tomo ubije Gruja i osveti brata RAKA koji mrtav kod njega i Gruja ležaše''.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Pet 3 Maj 2013 - 21:28

ČUVENI MORAČKI JUNACI

Moračane su smatrali braćom sva okolna plemena:Drobnjaci, Pivljani, Uskoci, Rovčani, Vasojevići, Bratonožići, Kuči i Piperi.
Sve do 1820. godine, kada se prisjedinila Crnoj Gori, Morača se računalakao granica u istočnom kraju Crne Gore i Hercegovine, pa je i smatrana kao istočni dio Hercegovine. Manastir Morača sagrađen je 1252. godine. Sagradio ga je Stefan Nemanjić, sin velikog kneza Vukana Nemanjića. Mnogo puta je paljen i pljačkan od strane Turaka, jer su se oko njega okupljali mnogi najčuveniji Srpski i Crnogorski glavari radi vijećanja i dogovora šta da se radi protiv Turaka, kao naprimer 1608. godine kada je u njemu održan Sabor, gdje su prisustvovali: Patrijarh Jovan i njegov sekretar Ananije, vojvoda Grdan, vojvoda Radosav, knez Vukić, knez Nikola, vojvoda Pavao, Sekula Cerović, vojvoda Raič, knez Radak, Ivan – knez Risanski, Ivan Petrović – Banjanin, knez Mato Šarković i drugi. To su bili poznati glavari, Crne Gore, Boke, Hercegovine, Brda, Raške, Zahumlja i t.d.
1614. godine Turci su uhvatili patrijarha Jovana, poveli ga u Carigrad i objesili. 1639. godine za poglavara je izabran duhovnik Gavrilo, ali Turci i njega hvataju 1659. godine, vode ga u Brusu i poslije velikog mučenja vješaju.
1652. godine uskače Bajo Pivljanin sa svojim društvom iz Gacka, Pive i Drobnjaka u pomoć Moračanima protiv Turaka.
Te iste godine Turci osvajaju Kolašin koji je sve do 1858. godine bio glavni grad za napad na Moraču i druga plemena. Tada su za Moračane nastala veoma teška vremena te se veliki broj Moračana, pod patrijarhom Čarnojevićem, da nebi doživio sudbinu Jovana i Gavrila, iseli u Vojvodinu. Ali i posle Čarnojevića počeše četovanja i udari na Turke. Poznati junak Marko Vojinčević – Rakočević udari na Turke, razbi njihovu vojsku i posječe bega Mrkonjića na
jednom potoku, koji se i danas zove ''Mrkonjića potok''. U borbi Moračana, kod kuća Vujisića, 1786. godine, izgine oko 30 Moračana i Turci im odnesu glave paši Bušatliji u Skadar. U povratku ih dočekaju Morački junaci: Marko Vujinčević, Đoko Sekulin, Milivoje Vujisić i Novak Rakočević i ubiju 20 najboljih Turskih zaptija.
Jedan od najvećih junaka u Morači bio je vojvoda i senator Crnogorski i Brdski , Mina Radović. Još dok je bio dijete Morački junaci: Milovan Medenica, Jovan Markov i Rašo Marin iz Vrujaca ubili su Ahmet-agu Mekića i svu njegovu
pratnju pri povratku iz Gornje Morače. Poslije desetak godina Mina Radulov Radović ubije Asan-bega Mekića. Prije
toga njegov otac, Morački knez Radule 1786. godine (prije velikog boja na Crkvini), ubio je bega Đurđevića. Nakon toga Turci su htjeli da se osvete Moračanima, zbog ovog događaja, pa skupe vojsku i krenu u napad na Moračane,
ali ih Moračani i Rovčani dočekaju 1788. godine na Crkvini i tom prilikom pogine oko 300 Turaka. Njihove glave donete su u Morački manastir, gdje su predate igumanu Nikodimu Duloviću, koji je o tome izvestio vladiku na Cetinju. 1790.
godine Ćor-paša ponovo povede Turke iz Kolašina u boj na Moraču, ali izgubi bitku i na povratku u Kolašin Turci ga
ubiju da bi oprali sramotu.
Ubivši Asan-bega Mekića, Mina je time osvetio svog strica kneza Raška Radovića, kojeg je ubio Asan-beg Mekić.
Mina Radović je rođen 1778. godine. On je sin Radula Ivanova Radovića, kneza Donjo-Moračkog i Danojle – rođene Petrović iz Kuča. Otac Radule mu je poginuo od Turaka kod ovaca u Bistricu u Donjoj Morači. Mlađeg Radulovog sina
Minu, Turci raniše, stoku zaplijeniše, a stariji sin Jovan uspje da spasi brata Minu.
Jovan Radulov poginuo je od Turaka 30. januara 1797. godine na Crnoj Poljani, na reci Tari. Izdao ga je neki Marjan Pešić sa Planinice.
Mina je živio u Gornjoj Morači na imanju koje je njegovom ocu poklonio vladika Petar I, a često je dolazio u manastir kod arhimandrita Aksentija Šundića. I Mininog strica, kneza Đura Ivanova, Turci su ubili iz zasjede ispod Mioske u Gornjoj Morači 1783. godine kada se vraćao od pobratima Dulovića.
Radulev sinovac Raško, takođe je bio dobar junak. Raško je došao za kneza Donje Morače kada je Radule preselio u Gornju Moraču. Raško je bio sin poginulog kneza Đura. Bio je knez i za vrijeme Turaka do oslobođenja 1798. godine, a i kasnije u oslobođenoj Morači sve do 1825. kada je i umro.
Ivan (otac kneza Đura i kneza Radula) bio je takođe knez Donjo-Morački i pop u Morači. Vojvoda Ivan je učestvovao u ratu sa Turcima kada je vojvoda Kučki – Radonja Petrović 1737. godine organizovao napad ''Brđana'' na Turke, u kome su učestvovali: Kuči, Bratonožići, Piperi, Vasojevići, Rovčani i Moračani. Ivanov otac Rade bio je knez Donje Morače.
Od toga Rada uzeli su svoje prezime Radovići. U Moračkom manastiru postoji zapis: '' Da se zna kad priložiše; Nikić, Ivan, Radivoje – sinovi kneza Rada i mati im knjeginja Despa Ivanove Vrte, u manastir Moraču 1720. godine''.
Hajduk Veljko Petrović, zvani Sirenjar (Petrović po ocu Petru), po predanju je potomak kneza Rada iz Morače, čiji je predak iselio iz Morače prvom polovinom XVIII. vijeka, u Toplički kraj u mjesto Lenovac, gdje se rodio Veljko i brat mu Milutin. Prema tome hajduk Veljko je sa Minom bio blizak rođak. Mina 1798. godine ubi silnog Hasan-bega i tako stvarno oslobodi Moraču od Turaka, kao i Hajduk Veljko 1813, kada je pao od Turaka braneći Negotin i Krajinu.
Rade, rodonačelnik Radovića, prezivao se Bogićevac po svome pretku Bogiću, koji je krajem XVI. vijeka došao u Moraču iz Hota, ondašnje Albanije, gdje je bio vođa Hotski. Zbog zavade sa Grudima, Albanskim plemenom, koja je dovela i do krvoprolića u kojem je Bogić izgubio dva sina, Bogić je preko Kuča i Bratonožića došao u Moraču i nastanio se u selu Prekobrđu, na Petrovoj Ravni – (tu je i sahranjen). Kasnije je zauzeo po odobrenju uprave manastira Morače skoro cijelo zemljište istočno od rijeke Morače na koje se preselio i na koje mu potomci i danas žive.
Od sedam Bogićevih sinova poginuli su petorica, a od preostale dvojice: Dobrije i Rakoča su današnja bratstva u Morači. Predanje kaže da njihov predak Bogić, zvani Moračanin, vodi porijeklo od despota Uglješe Mrnjavčevića, koji je sa bratom mu kraljem Vukašinom poginuo na Marici 1371. godine u boju sa Turcima. Po pogibiji Uglješinoj njihovi potomci iselili su se u Hote, odakle je Bogić došao u Moraču.
Mina Radović bio je u bliskoj vezi sa arhimandritom Aksentijem Šundićem, Mijatom Dulovićem iz Gornje Morače i Redžom Daničićem iz Rovaca, kao i sa vladikom Petrom I. koji ga je hrabrio i obećavao mu pomoć u borbama protiv Turaka. Najglasovitiji beg Kolašinski i najveći zulumćar Srpski u okolini Kolašina bio je beg Hasan Mekić.
Kada su trideset Turskih aga i begova 1798. godine išli u Moraču da kupe harač zanoćili su u selu Raičevinama kod nekog Đoka Rakočevića. Kada su Turci prolazili pored kuća Radovića primijetio ih je Minin stric Milić Nikićev Radović, zvani Džaja i obavijestio Minu. Tako je Mina sjutri dan ubio Turčina Hasan-bega na jednom brežuljku zvanom Pastirica. Turci su kasnije napali Radoviće, koji su se bili zatvorili u tvrdoj Radovića kuli, te su im srećom pomogli Pero Drljević i Jovan Vuksanov Rakočević, sa nekoliko svojih drugova i oslobodili ih.
Sultan Mahmut 1820. godine naredi Dželaludin – paši u Bosni, koji preko svog delibaše Ibra sa 12.000 Turaka napade Moraču, ali ih Moračani sa Minoim Radovićem i Mijatom Redžićem razbiše i pripojiše Moraču Crnoj Gori. Sedamnajestog septembra iste godine delibaša ponovo udari na Moračane sa sjeverne strane preko Javorja, ali ih ovi uz pomoć Pješivaca i Bjelopavlića, na čelu sa serdarom Mrkojem, ponovo razbiju. Na čelu Bjelopavlićke vojske bio je iguman Đorđije, a Moračke prota Jovan Radović. Tu je poginuo Pješivački serdar Mrkoje, a čuveni junaci Morački bili su: Jovan Vuksanov Rakočević i Vuleta Radović. Oni su posjekli po 12 Turskih glava. Narodna pjesma je opjevala i ove junake:
''Tad skočiše dva dobra junaka,
Od Morače Mina vojevoda,
Od Uskoka Petar Kršikapa''...
Godine 1830. Turci su napali Uskoke pod vođstvom Smail – age Čengića. Uskoci i Moračani, pod vođstvom Mine Radovića, Uskočkog kapetana Petra Stevanova Vujačića i drugih Uskoka – Drobnjaka, razbiju Turke. U ovoj bitci
Mina je ubio čuvenog barjaktara Osmana Skočića. Tu je i Petar poginuo. Pjesma kaže:
''Knjigu Drago Lopušina piše,
Pobratimu Mini Radulovu''...
Kada Ali-paša Stočević naumi da pokori Grahovljane u avgustu 1836. godine, krene na Turke Grahovljanin vojvoda Jakov Daković – Vujačić. Vladika Petar II mu u pomoć pošalje 300 katunjana među kojima i dosta svojih rođaka Petrovića. Od Petrovića desetak poginu, a samo jedan ostade živ. Tada je u pomoć Ali-paši došao Smail-aga Čengić sa svojom vojskom i tom prilikom je sultan Mehmed II imenovao Smail-agu za pašu, kao nagradu za uspjeh Turske vojske u ovoj bitci.
U toj bitci na Grahovu poginuo je brat vladike Rada, - Joko i njegov sinovac Stevan Petrović.
Nekoliko godina kasnije tj. 1840. godine u bitci na Mletičku, gdje su bili Mina Radović i Novica Cerović,
poginuo je Smail-aga.
Godine 1847. u sedamdesetoj godini života Mina je posjekao na Semolju Turskog junaka Mumina Ticu. To mjesto
se i danas zove Muminova Bara.
Mina je imao sina Joka – Jovana, koji je vrlo mlad poginuo (pred samu smrt Mininu). Joko se pominje 1835. godine, kao vojvoda Morački, kada je išao na Cetinje. Minini unuci uzeli su 1878. godine prezime Vojvodić, kako su ih i prije
ovoga zvali. Minin djed bio je pop Ivan u manastiru Morača. Osam puta je Mina u borbama sa Turcima ranjavan. Umro je kod svoje kuće u Gornjoj Morači u osamdesetoj godini života, poslije neprekidnog šestdesetogodišnjeg vojvodovanja. Naslijedio ga je u vojvodstvu unuk Radule (poznat pod nadimkom Šole), koji je takođe vojvodovao do svoje smrti.
Po zauzimanju Kolašina 1878. godine, knjaz Nikola je odlikovao vojvodu Šola medaljom za hrabrost i darovao mu čuvenu kulu begova Mekića u Kolašinu, onda najveću i najtvrđu kuću u ovom gradu.
Ruski car Aleksandar III, ukazom od sedmog septembra 1882. godine, odlikovao je vojvodu Šola ordenom Svete Ane II stepena. (ova medalja i Minina zlatna Ruska kolajna i sada se čuvaju kod njihovih potomaka).
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Pet 3 Maj 2013 - 16:29

DOSELJENICI IZ HERCEGOVINE

Obrad Selaković sa bratom Radulom doselio se u Gornju Moraču negde sredinom XVI. vijeka. Nastanio se u selo Svrke i Trnovca. Imao je pet sinova. Od ova dva brata Selakovića nastala su u Gornjoj Morači dva jaka bratstva: Dulovići i Pekovići, kao i manje bratstvo Pajovići.
Dulovići potiču od Obradovog unuka, Miletinog sina Dula, a Pajevići od Dulevog brata Mrva. Prema predanju, Dule je imao Jovana, a ovaj tri sina: Radisava, Radovana i Vasilja. Od Radovana su sadašnje bratstvo Đokići, od Radisava su Dragovići i Mijatovići, a od trećeg Dulevog unuka Vasilja su bratstva: Jankovići, Mandići i Sekulići.

Od Dulovića su nastala sadašnja bratstva: Magdalenići kod Rožaja, Drulovići kod Nove Varoši, Begovići u Kolašinu, Vlaovići u Štitarici i Čuljkovići kod Bijelog Polja. Veliko muslimansko bratstvo Kurpejovići su od Magdalenića kojih sada ima u okolini Rožaja oko 60 domova. Od Dulovića vode porijeklo i Tmušići u okolini Berana. Od Tmušića su Lakićevići koji žive u Beranama.
Pasovi Dulovića: Ognjen – Neško – Joksim – Arsenije – Petar – Staniša – Mijuško – Mileta – Drago – Radisav – Jovan – Dule – Mileta – Obrad. Ili: Mijat – Milinko – Aleksa – Radosav – Todor – Staniša – Mijuško – Mileta – Drago – Radisav – Jovan – Dule – Mileta – Obrad Selaković.

Mijatovići su od Mijata Dulovića.
Pasovi za njih: Branislav – Mijat – Peruta – Jakov – Perko – Mijat – Mijuško – Mileta – Drago – Radisav – Jovan – Dule – Mileta – Obrad. Ili: Nikola – Jovan – Novica – Šoro – Perko – Mijat – Mijuško – Mileta – Drago – Radisav – Jovan – Dule – Mileta – Obrad.

Dragovići su ogranak Dulovića od kojih su se odvojili krajem XVIII. vijeka. Ovo prezime uzeli su po Dragu Radisavljevu unuku Jovana Duleva. Najsrodniji su im Mijatovići jer i oni potiču od Draga. Djed Mijatov, serdar Mileta, bio je sin Draga Radisavljeva, rodonačelnika bratstva Dragovića. Ogranak Dulovića, nazvan Vidići, potomci su Staniše Mijuškova, rođenog brata serdara Mijata.

Drago je imao tri sina: Miletu, Milutina i Todora. Od Milete su Mijatovići sa ogrankom Vidići, a ovi ostali Dragovići su od Dragova sina Milutina, koji je imao četiri sina: Tomaša, Savu, Nikodima i RAKA.

RAKO se odselio u Srbiju i njegovi potomci žive u Čajetini i Kremnima. Nikodim je bio iguman u manastiru Morači i bio značajna ličnost u oslobodilačkoj borbi Moračana protiv Turskih osvajača.

Tomaš je čuveni Gornjo-Morački junak koji je 1795. godine ubio na Ratnji Zuka Paripovića, Turskog barjaktara, kada je sa Nikšićkim Turcima palio Gornju Moraču.

Sava Dragović bio je narodni poslanik u prvoj Crnogorskoj Skupštini i predsjednik oblasnog suda. Pasovi za Dragoviće: Tomo – Dušan – Sava – Stevan – Šuko – Andrija – Sava – Milutin – Drago – Radisav – Jovan – Dule.

Jankovići su ogranak Dulovića. Ovo prezime su dobili po Janku Sekulinu, praunuku Jovana Duleva koji se u svoje vrijeme istakao kao junak i birana ličnost u bratstvu Dulovića. Pasovi za Jankoviće: Dragiša – Vukosav – Pero –
Milovan – Risto – Janko – Sekule – Vasilj – Dule.

Pekovići su, prema narodnom predanju potomci Selakovića i to od Radula, brata Obrada Selakovića koji su se zajedno doselili iz Popova Polja sredinom XVI. vijeka u Gornju Moraču. Prema tome po starini su srodni Dulovićima.

Pasovi Pekovića: Stevan – Peko – Mile – Stevan – Bego – Todor – Odo – Radojica – Peko – Ilija – Radojica . Ili: Obren – Đuro – Sekule – Milinko – Đorđije – Đuro – Radojica – Peko – Ilija – Radojica.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Pet 3 Maj 2013 - 16:27

POTOMCI KNEZA BOGDANA LJEŠNJANINA

U ROVCIMA I MORAČI


Knez Bogdan Lješnjanin doselio se sa Čeva iz selaVojinića, prvo u Lješansku nahiju, te pošto je tamo nagazio na krv preseljava se u selo Liješnje u Rovcima, u prvoj polovini XIV. vijeka. Veliki dio Liješnja u to vrijeme pripadao je nahiji Donje Morače.
Njegovo naseljavanje u Liješnje uslijedilo je prije dolaska Turaka, te je tako imao sve uslove da mirno i bezbjedno živi i širi potomstvo. Knez Bogdan je prema predanju imao sina Radovana, a Radovan sinove: Marka, Milutina i Miliju.
Od Marka potiču današnja bratstva: Jankovići, Jokovići, Mijovići, Perišići, BUKILIĆI, Radulovići i Vukovići. Od Milutina su se razvila bratstva: Markovići, Mujovići, Kadići, Stojanovići, Kljajići, Ćetkovići, Raščani, Simovići, Matovići, Radojevići Perutići i Pavlovići. Od trećeg sina Milije su današnja bratstva u Donjoj Morači: Boškovići, Đurđići, Janketići, Kovijanići, Toškovići i Tripkovići. Predanje tvrdi da su se dva brata, Bogdanovi potomci, preselili u Gornju Moraču, a potom jedan od njih u selo Raško. Od ovog što je ostao u Gornjoj Morači su današnja bratstva: Markovići, Mujovići, Kadići i Stojanovići. Svi su se ranije prezivali Jardići. Od drugog brata koji se naselio u Raško su: Ćetkovići, Kljajići, Raščani, Simovići, i Radojevići.
Pored navedenih bratstava postoje neka bratstva u drugim sredinama koja vode porijeklo od kneza Bogdana kao: Nikoletići i Popovići u selu Mašnici u Vasojevićima, Peroševići u Tušini, Jošanovići u Miloševićima – u Drobnjaku, Milutinovići u Lukovu, Vozaići u Sremu, Gurišići u Vasojevićima, Zlajići i Jelići u Zatonu kod Bijelog Polja.
Od Vukote, kojeg su Lješnjani zapalili u jednoj zgradi sa dvanajest Turaka, da im se osvete, ostali su sinovi: Marko i Mileta. Od Marka je Vujadin koji je imao sinove: Gruša i Janka, a Mileta je imao Novaka koji je imao Tripka i Miliju. U Đuđevinu se iz Jasenove doseljavaju sinovi Milijini: Joko i Andrija sa dva sina: Novakom i Milošem. Grušo je i dalje ostao u Jasenovu. Takođe se iz Jasenove u Đuđevinu doseljava Tripko sa sinovima: Savom, Radem i Vasiljem. Tako su se vremenom od Vukotinih potomaka u Đuđevini oformila bratstva: Đurđići, Boškovići, Tripkovići, Janketići i Kovijanići, dok se potomstvo Grušovo u Jasenovoj svelo samo na bratstvo Toškoviće.
Unuk Marka Vukotina – Janko Vujadinov je rodonačelnik bratstva Janketića. Boškovići su od Tripka Novakova Lješnjanina (od Savinog sina Boška). Od Vasilija su Tripkovići, a od Rada Đurđići. Od Boškovića su Šiljkovići.
Pasovi za Boškoviće: Blažo – Boško – Blažo – Mijajlo – Radoje – Sava –
Mijajlo – Boško – Sava – Tripko – Novak – Mileta – Vukota. Ili: Mijat – Đuro – Bućo – Todor - Mina – Boško – Sava – Tripko – Novak – Mileta – Vukota.
Knez Bogdan se u Liješnje naselio prije Gojaka, te je Gojak kasnije oženio njegovu unuku. To znači da se Gojak u Rovca naselio negde u drugoj polovini XIV. vijeka, kada tamo u to vrijeme nije bilo Turaka, a nije ih bilo ni u Lješanskoj nahiji, jer su Turci u te krajeve došli u prvoj polovini XV. vijeka, tj. u vrijeme kada su potomci kneza Bogdana živjeli u Rovcima.

Pasovi za BUKILIĆE, od Bogdanovog unuka Marka, sina Radovanova, (od Bukilice): Branko – Rade – Milinko –
Novak – Mina – Milutin – Bukilica – Janko. Ili: Vlado – Miloš – Novica – Mijat – Petar – Milutin – Bukilica – Janko. Ili: Vojo i Drago – Savo – Novelja – Marko – Joko – Milutin – Bukilica – Janko – Đuro – Stamat – Janko – Vukota – Novica – Sava – Novak – Vojin – Vukota – Bogdan Lješnjanin.

Pasovi za Jankoviće: Zoran – Dragoje – Mileta – Radovan – Milinko – Mileta – Radovan – Jošan – Janko – Đuro – Stamat – Janko – Vukota – Novica – Sava – Novak – Vojin – Vukota – Bogdan Lješnjanin.

Pasovi za MIROVIĆE: Lazar – Vukadin – Ivan – Lazar – Miro – Lazar – Periša.

NAPOMENA: (Moja majka Vidna RAKOVIĆ – bila je rodom od Bukilića
-
Kćerka Novelje Markova, dok je njena sestra Milka bila udata za Miraša MIROVIĆA.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Pet 3 Maj 2013 - 12:16

I S E LJ E N I K U Č I


BRATSTVA OD ISELJENIH KUČA

O iseljenim Kučima ovde neću opširnije pisati jer je iz Kuča iseljen veoma veliki broj ljudi, usled raznih teškoća i uslova življenja koji su im nametani kako za vrijeme Turske vladavine, tako i usled raznih drugih nemaština poslije oslobođenja od Turaka, sušnih i gladnih godina i slično, pa su se zbog toga morali uputiti trbuhom za kruhom po čitavoj bivšoj i sadašnjoj Jugoslaviji, a i na razne strane sveta.
Od tih iseljenih Kuča nastao je veoma veliki broj prezimena, rodova, bratstava i njihovih ogranaka, tako da ih ovde neću obuhvatati, izuzev jednog manjeg broja bratstava od kojih su mogli nastati RAKOVIĆI i koji su im najbliži u srodstvu.
O iseljenim Kučima pisao je veliki broj autora u raznim svojim istraživanjima o porijeklu stanovništva. Tako naprimer Sekula Dobričanin, u knjizi ''Donja Morača'', koju je izdala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 1984. godine obuhvatio je, pored drugih bratstava i četiri bratstva čije porijeklo potiče iz plemena Kuča. To su: Braunovići, Jankovići, Jovanovići i Mihailovići.
Za Jankoviće u selu Ravni (Donja Morača), kaže da su doseljeni iz Podgorice, a tamo iz sela Bezjova – Kuči – (str.66). Jankovići su ogranak Vučevića sa Bezjova. Trojica braće: Stanko, Kosta i RAKO (od kojeg je mogao nastati
okranak RAKOVIĆA), zbog svađe sa Mrčaricama, preselili su se u Podgoricu. Rako i Kosta su se, navodno, zadržali u
Podgorici, a Stanko zbog svađe sa Turcima pređe sa sinom Jankom u Moraču. Janko se oženi od Braunovića i imao je sedam sinova: Perišu, Muja, Vuksana, Dragića, Lala, Jovana i sedmog kojemu nije upamćeno ime.
Tako su u Morači od Stankovog sina Janka nastali JANKOVIČI, a od unuka Jovana JOVANOVIĆI.
Da li je možda i RAKO živio u Morači nije poznato, ali bih ovde napomenuo da je moj djed IVAN RAKOVIĆ sa svojim bratom PETROM (koji se kasnije preselio u Kolašin), živio u Morači. Tu su rođeni i moj stric VELIMUR RAKOVIĆ, kao i otac DUŠAN RAKOVIĆ, u mjestu zvanom Dragovića Polje u Morači.
Isto tako neki RAKOVIĆI iz Gornjih sela - Lubnica i Kurikuća (kod Berana) tvrde, da su se njihovi preci: RAKO, NOVO i TOMO doselili iz Plane Kolašinske – koja je u neposrednoj blizini Morače.
Doktor R.V.Vešović u knjizi ''Pleme Vasojevići'' iz 1935. godine na strani 247 – 248, obuhvatio je iseljene Kuče u tom kraju, pa kaže ''Kao Kuči, ova Ašanska bratstva , po porijeklu kazuju se: RAKOVIĆI u Lubnicama (15 kuća) i Kurikućama (14 kuća) koji su vele iz sela Bezjova.
Bogdan Lalević i Ivan Protić, proučavajući naselja u Vasojevićima u Turskjoj granici, utvrdili su da u tom kraju ima sedamnajest bratstava koja su se iselila iz Kuča, gdje navode i RAKOVIĆE u Lubnicama koji su doseljeni iz sela Bezjova. Iseljeni su zbog gladi i nerodica koje su vladale više puta u Kučima i Crnoj Gori.
Milisav Lutovac, proučavajući ''Rožaje i Štavicu'' od 1960. godine, utvrdio je da u ovom kraju iz Kuča ima 32 bratstva sa 620 porodica. Daljim razgranavanjem postalo je 57 bratstava. On navodi da Avramovići u Bašču kod Rožaja čine ogranak Gavrića, koji su se odselili sa Meduna (Kuči) u XVIII. vijeku.
Njihovo iseljenje je uslijedilo zato što je njihov predak ubio nekog agu kod Podgorice. Njegovi sinovi su poginuli u borbi sa Turcima, te se pod starost ponovo oženio. U drugom braku imao je dva sina: Avrama i RAKA. Po Avramu su dobili prezime Avramovići. Oni slave SV. DIMITRIJA - MITROV DAN. Prema slavi se može zaključiti da oni potiču od Mrnjavčevića.

Ako je i Avramov brat RAKO imao svoje potomstvo, onda su se i njegovi potomci po njemu prozvali RAKOVIĆI. Ovo Milisav Lutovac potvrđuje kod bratstva Garovića gdje kaže: Garovići u Bašči, trideset porodica, doselili su se iz Kuča u XVIII. vijeku. Među najstarije doseljenike u tom kraju su Garovići. Prije doseljenja u Bašču, neko vrijeme su živjeli u Biševu, zbog čega su ih i nazvali Biševcima, a nazivaju ih i Kulešanima, jer se Biševo ranije zvalo Kuleša. Predak Garovića doselio se iz Kuča sa Meduna, odakle je morao pobjeći zbog ubistva nekog age kod Podgorice. U Podgorici su mu izginuli i sinovi. U starijim godinama se ponovo oženio i dobio dva sina: Avrama i Raka. Od Avrama su Avramovići, a od RAKA – RAKOVIĆI. Rakovići i Perovići su se kasnije prozvali Garovići, po nekom kasnijem pretku (verovatno Garu). Ovo prezime su uzeli tek 1912. godine. Od Garovića su se iselili Jokovići u Trešnji (Toplica) i Jankovići, negde kod Novog Pazara.
Garovići broje svoje pasove u jednom ogranku: Mladen – Seno – Maksim – Petar – Garo – Savo – RAKO... ili: Vučeta – Jablan – Uroš – Radosav – Velimir – Radonja – AVRAM. Slave Mitrovdan, a ukoliko slavu nijesu mijenjali potiču od Mrnjavčevića. Postoji verovatnoća da su naziv Medunjani uzeli kao mjesto koje je bilo najznačajnije – po gradu i selu Medunu.
Jankovići u Bašči su živjeli u Bijeloj Crkvi. Bili su veliki stočari. Imali su preko 1000 ovaca i koza. Oni su od Garovića. Iselili su se u Batnik kod Raške. U Bijeloj Crkvi postoji Jankova Glavica, koja je nazvana po pretku Jankovića – Janku. Jokovići – iseljeni iz Bašče u Toplički kraj su rođaci sa Jankovićima , a slave istu slavu.
Perovići u Bašči su od Garovića. RAKOVIĆI i Perovići počeli su se prezivati Garovići od 1912 godine. Perovići broje osam, a RAKOVIĆI devet pasova, što znači da od preselenja iz Kuča do 1980. godine, protekao je period
od preko 200 godina.
RAKOVIĆI u Bašči kod Rožaja, kako je već napred rečeno, potiču od RAKA čiji se otac doselio iz Kuča, iz Meduna, zbog krvi, jer je ubio Turskog agu, zbog čega su mu i sinovi poginuli u Kučima, a kao što sam već i rekao potiču od roda Mrnjavčevića. RAKOV otac mogao se naseliti u Bašču negde oko 1774. godine tj. u vrijeme PRVE POHARE KUČA, ali godina njegovog naseljenja nije utvrđena. Postoji verovatnoća da je Rakov otac bio jedan od potomaka NIKEZIĆA, odnosno VUČEVIĆA sa Bezjova koji su bili preseljeni na Medun. Iseljenih Garovića iz Bašče, osim Topličkog kraja, ima iseljenih i u Kuršumlijskoj Banji i drugim mjestima.
Od bratstva Vučevića potiču i Dragovići naseljeni u Vasiljevcu. Oni su se iselili iz sela Bezjova u Kučima.
Doktor Milovan Obradović u knjizi ''Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu od 1918 – 1941. godine'', piše da se naselilo u 14 srezova i 655 sela na Kosovu i Metohiji u navedenom periodu iz raznih krajeva Jugoslavije i drugih Evropskih zemalja 14.089 porodica. Među njima veliku broj porodica bio je iz Kuča i Crne Gore. Tada su među ostalim stanovništvom na Kosovo doselili: - Raković Radovanov Arso iz Dučića (Kuči) u Kaličane.Prinudno je iseljen 1941. godine u Podgoricu Ponovo se vratio 1945. godine i sada živi u Peć.
- Raković Jela iz Dučića (Kuči) u Dobrušu
- Raković Milan iz Dučića (Kuči) u Vraniće,
- Raković Novičin Milivoje u Dobrušu,
- Raković Pašov Mihailo iz Lubnica (Vasojevići) u Dobrušu,
- Raković Pašov Novica iz Lubnica (Vasojevići) u Dobrušu,
- Raković Novica iz Crne Gore u Ljubovo,
- Raković Pero iz Crne Gore u Dobrušu,
- Raković Novakov Spasoje iz Lubnica (Vasojevići) u Dobrušu,
- RakovićRadovanov Rako iz Dučića (Kući) u Donji Nec. Prinudno je iseljen 1941. godine u Podgoricu. Ponovo se vratio 1945. godine u Donji Nec. Njegovi sinovi žive u Đakovici i Podgorici, gde se ponovo doselio 1972. godine.

CRNOGORSKA PLEMENA
I POZNATI PLEMENSKI PRVACI



MORAČANI

Moračani - zvani Bogićevci potiču od svognajstarijeg pretka Bogića, koji se doselio iz sjeverne Albanije iz HumaHotskoga. Naselio se sa četiri svoja sina u selo Prekobrđe, a bio je potomakstare vlastelinske Srpske porodice Mrnjavčevića. Dva sina su mu poginula umeđusobnim sukobima sa tamošnjim Klimentima i nijesu ostavili potomstvo, aostali su mu dvojica: Dobrija i Rakoč. Od Dobrije su: Radovići, Medenice,Vujisići, Lakićevići, Dožići, Rašovići, Dobričani i Perovići, a od Rakoča –Rakočevići.
Jedini dokument koji pominje Bogića Bratojeva nalazimo u Turskom defteruiz 1477. godine kada je vršen popis stanovništva u Donjoj Morači radi davanjaharača Turskim vlastima.
I sada ima nekih mišljenja da su Hoti, Klimenti i Grudi slovenskogporijekla, ali da su primili katoličku vjeru, što je bio osnovni uzrok da se ova plemena uprošlosti odvoje od ostalih Srpskih, odnosno slovenskih plemena koja su živjelau davnoj prošlosti u sjevernoj Albaniji. Od Srpskih plemena vidnu ulogu uotporu prema Turcima odigrali su Mrnjavčevići, što je izazvalo posebanosvetnički bijes nadmoćnih Turaka, tako da su svim silama nastojali da ihunište do poslednjeg. Zato je bilo i logično da je Bogić, kao i ostali Mrnjavčevići,morao da bježi ispred Turske najezde da bi spasio sebe i svoju porodicu.
Staro narodno predanje očuvano kod Kuča, upućuje nas da je dolazakMrnjavčevića u današnje Kuče uslijedio sredinom XV. vijeka. Svi današnji Kuči,ne samo staro-kuči nego i Drekalovići, tvrde da su potomci Mrnjavčevića te dasu poslije pada grada Meduna 1447. godine napustili svoja prebivališta inastanili se u izdignuta planinska naselja iznad Zetske ravnice, kako bi sa tihplaninskih visina mogli davati uspješniji otpor osvajaču.
Logično bi bilo da se u tom opštem povlačenju ispred surovogneprijatelja, a posebno Srpskog plemena Mrnjavčevića, povukao i Bogić, te da senajvjerovatnije nastanio prvo u Kučima, a po predanju u Bratonožićima. To da lije bio prvo u Kučima ili u Bratonožićima ne mijenja orijentaciju za praćenjeBogića od Huma do Morače jer su to dva susjedna plemena. Važno je istaćimišljenja da Bogić nije mogao doći u Moraču direkno iz Hota, jer nije mogaotako naglo uskočiti u nepoznatu sredinu. Prema dosadašnjim istraživanjima kojase temelje na narodnom predanju, Bogić je iz Huma došao u Kuče, a potom uBratonožiće gdje se oženio i poslije nekoliko godina boravka u Bratonožićimapreselio se u Moraču.
Kod Moračkog bratstva Medenica u Ravnima ima očuvanih zapisa koje sustari pamtiše pisali radi čuvanja tradicije od zaborava, gdje stoji da se Bogićdoselio u Moraču 1459. godine, što dovodi u vezu sa velikom bježanijom Srpskog
naroda ispred Turaka koja je uslijedila u to vrijeme. Tada su ispred Turakabježale Srpske porodice vlastelinskog porijekla, koje su Turci posebno progonili kao ostatke nekadašnje vlasti , iz bojazni da im zbog svog ugleda ne
pružaju otpor i ne ugrožavaju njihovu vlast.


POTOMCI BOGIĆA MORAČANINA

Od Bogićevog sina Dobrije potiču bratstva: Medenice sa ogrankom – Dožići. Od Medenica su Rašovići (po srodstvu su najbliži Dožićima). Od Dobrijinog sina Rada su Radovići, a od Radovića su: Vojvodići, Gledovići, Milojkovići (u Šumadiji – selo Belušić), Lakićevići (u Barama) – sa Jagličićima. Od Lakićevića je ogranak sa sporednim prezimenom Albijanići. Od Gledovića su Novoseli, Petrovići i Furtule.
Od Bogićevog sina Rakoča su Rakočevići. Kada je Bogić živio u Kučima rodio mu se sin Rakoč, koji se kasnije sa ocem preselio u Moraču. Od Rakočevića su: Vojinčevići, Odilažići, Golubovići, Mijajlovići, Markovići, Dunjići,
Radunovići, Radulovići, Jokovići, Vuksanovići i Pavlovići. Vuksanovići su jak ogranak od Vuksana Rakočevića. Vujisići su od Vujisa – sina Dobrijinog, a unuka Bogićevog.
Od Vujisića su Perovići (po Peru). Od Paja Vujisića su Šaletići i Cigranići. Od Lakete su Milivojevići, Mićkovići i Carevići. Od Rada su: Jelići i Mišnići. Od Ilije su: Dragovići i Mušikići. Cigrana (Petrova) Vujisić bila je tetka Miljana Vukova, odnosno Vukova sestra. Od Šunja su Šunjovići. Popovići u Prekobrdju su od Dobrijinog sina Mirka. Boškovići u Bjelopavlićima su takođe potomci Bogićevi od Rakoča.
Dobričani su od Bogićevog sina Dobrije po kojemu su do sada zadržali svoje prezime. Njihov predak Mirko Dobričanin imao je tri sina: Pešu, Radovana i Plavišu. U bratstvu je ranije postojalo nekoliko ogranaka kao: Sekulovići, Sarići, Đekići, Lalevići, ali su ipak zadržali svoje staro prezime – Dobričani. Od ogranaka Lalevića su, po predanju, današnji Obrenovići u Lipovu, kao i Damjanovići u Mojkovcu i okolini.
Bjelići (u Osreci) su takođe Bogićevi potomci, a porijeklom su iz Bratonožića od bratstva Pejovića, dok je njihov predak bio sinovac Pavića Matijaševa Pejovića, koji se doselio u Moraču početkom XVIII. vijeka. Ovaj njihov predak zvao se Ilija, koji je rano nestao. Sa ženom Bjelom imao je maloletnog sinčića te su ga njegovi potomci prozvali Bjelići.
Pasovi: Branko – Miodrag – Branko – Sekule – Radivoje – Pero – Đeka – Sekule – Peša – Mirko – Dobrija – Bogić. Ili: Slobodan – Mirko – Stojan – Bogić – Pero – Đeka – Sekule – Peša – Mirko – Dobrija – Bogić.
Drljevići (od Drlja) ne zna se odakle su doseljeni u Moraču. Predpostavlja se da su došli iz Lijeve Rijeke, a možda su Bogićevi potomci. Živjeli su u Prekobrđu pa su tamo pali na krv i preselili se u selo Bašču kod Rožaja gdje su živjeli 60 godina. Ni tu nijesu imali mira jer su ih Turci tjerali da se islamiziraju.
Zbog toga četiri brata: RAKO, Mato, Petar i Đuro odluče da se ponovo vrate u Moraču iz Bašče. Doselili su se u Ravni kod Lala Miošičina Medenice. To je bilo negde sredinom XVIII. vijeka. Po predanju, Lale je bio njihov rođak po ženskoj liniji. Lale im je tada dodijelio u Gornjim Ravnima prostrani dio zemljišta za obradu. Pošto su bili veoma radni i snalažljivi, brzo su postali veoma dobri domaćini. Poslije četrdeset do pedeset godina još dva brata su se doselili iz Bašče u Moraču. Bili su to Mato i Matije – sinovi Gajovi. Odatle su se selili u Azanju kod Berana.
Ostali Drljevići koji su ostali u Bašči morali su se seliti u pravcu Metohije i Ibarskog Kolašina zbog zavađe sa Turcima, a pri tom seljakanju promijenili su svoje prezime. Postoji predanje da su se neki Drljevići preselili iz Bašče u Hercegovinu, te da su tamo primili islam.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Čet 2 Maj 2013 - 21:17

UZROCI I POSLEDICE MIGRACIJE KUČA


Iseljavanja iz Kuča počela su veoma davno. Njihovi uzroci su višestruki. Osvajanjem Kuča od strane Turaka 1455. godine, kao i u vrijeme njihove okrutne vladavine, proces iseljavanja se stalno povećavao. Ondašnje stanovništvo davalo je žestok otpor Turcima tako da su oni izvršili strašnu poharu. Ovaj ratoborni narod bio je u stalnoj borbi sa Turcima. Ni jedan napad na Kuče nije prošao bez teških posledica na Kučko stanovništvo. Sela i njihova imovina stalno su paljena, stoka pljačkana, narod odvođen u ropstvo, čime su povećane i njihove nedaće.
U toku svog bitisanja Kuči su preživjeli više osvajačkih i pljačkaških pohoda kao 1455, 1774, 1862. godine od kojih su dva poslednja poznata pod nazivom PRVA i DRUGA pohara Kuča od strane Turaka. Sve ove pohare imale su teške posledice za Kučko stanovništvo. Njihovo i onako teško ekonomsko stanje bivalo je sve teže ali su se borbeni duh i moral stalno povećavali.
Na veliku žalost, Kuči nijesu stradali samo od strane Turaka, već su preživjeli dvije pohare i od strane Crnogoraca i njihove vojske. Prva pohara od strane Crne Gore izvršena je 28. juna 1855. godine, a druga isto tako 28. juna 1856. godine. Po svom obimu, žrtvama, pljački i paljevinama druga pohara Kuča od strane Crne Gore prevazišla je i sve pohare koje su izvršene od strane Turaka. Turci su bili okupatori i sila koja je u Kuče vladala 423 godine, te se nije ni čuditi njihovoj okrutnosti i tiraniji. No međutim, postavlja se pitanje; - šta je zgriješio taj ratoborni i premučeni narod da doživi takvu sudbinu od strane svoje braće? Zar su oni krivi, što su velike sile odredile, da Kuči budu pripojeni Turskoj carevini.
Stalni ratni sukobi sa Turcima onemogućavali su Kučima da i ono malo ziratne zemlje obrađuju, da se koliko toliko prehrane sa nje. Stočarstvo im je bilo najglavnija privredna grana. Čestim ratovima i poharama stalno se smanjivalo i stradalo stanovništvo. Morali su da otimaju od neprijatelja i susjednih plemena da bi održali goli život.
Svađe i ratovi sa susjednim plemenima, često i međusobne borbe između pojedinih bratstava, a čak i unutar njih, krvne osvete, razne osvete, bolesti, kolera i slično, sve je to prinuđavalo ovaj hrabri narod da se seli i ide u neizvesnost, da bi negde našao bolje uslove za život.
Pored nabrojanih, bilo je i drugih uzroka iseljavanja. Naime, jača bratstva istiskivala su manje brojnija, a samim tim i slabija bratstva. Pogotovo prelaskom vojvodstva sa starih Kuča na Drekaloviće i njihovo jačanje, imalo je negativnih posledica na manja bratstva.
Ove posledice se nijesu odražavale samo na to što su bili prinuđeni da se isele i napuste svoja ognjišta, nego su ih često tamo očekivale daleko veće i teže nevolje. Većinom su morali da se iseljavaju tamo gde su Turci imali isključivu vlast, gdje ih je očekivalo ponižavanje, neizmjerna eksploatacija, a što je najgore, morali su da napuštaju svoju prađedovsku vjeru i da prelaze u islam, kao što je bio slučaj sa Peralovićima i mnogim drugim bratstvima, koja su se kasnije borila protiv sopstvene braće.
Kuči, kao i mnoga druga plemena i krajevi, nijesu bili pošteđeni ni od vremenskih nepogoda. Po gladi i drugim nevoljama naročito su upamćene sledeće godine: 1683, 1690, 1748, 1749, 1768, 1770, 1778 i 1779. Posebno je zapamćena 1781. kada je 14. maja u Doljanima napadao veliki snijeg, te je tom prilikom sva stoka koja se našla van štala, pocrkala. Po velikoj gladi i suši bile su naročito poznate 1782, 1786 i 1787. godina.
Iseljavanja zbog krvne osvete isto tako datiraju u razna vremena. Krajem XVI i početkom XVII. vijeka Kuči su se iseljavali i naselili u Grahovu i Nevesinju. Selenja je bilo i 1714. godine na Glasinac u istočnoj Bosni i oko Vlasenice, odakle su se dalje pomjerali u razne druge krajeve. U ovo vrijeme bilo je iseljavanja zbog krvi, na Vranjinu kod Skadarskog jezera, na Vrake i u Polimlje. Do kraja XVIII. vijeka, uglavnom 1731. i 1767. godine iseljeno je nekoliko porodica u Ibarski Kolašin i druga mjesta, a naročito su velika iseljavanja Kuča vršena po Srbiji u vreme prve i druge pohare Kuča. Izvršeno je masovno iseljavanje u Novopazarsku nahiju, Pešter, Sjenicu i Sokolsku nahiju 1768. godine.
Teško je Kučko stanovništvo pogodila i sedmogodišnja suša koja je vladala od 1817 – 1824. godine. U ovom periodu, mnoge porodice išle su u druge krajeve da se prehrane, a mnoge su se za stalno iselile iz Kuča.
U prvoj polovini XIX. vijeka Kuči su se iseljavali u Nikšić, Bosnu, Hercegovinu, Kosovo i Skadar, kao i u Užičkoj Crnoj Gori i na Zlatiboru.
Odmah poslije prvog Srpskog ustanka 1804. godine, dio Kučkih porodica seli se u Stari Vlah, dolinu Ibra i
Šumadijsku Kolubaru. 1833. nekoliko porodica iz Kuča naselilo se na Zlatiboru. Mnoge su stigle u Kragujevac, a odatle upućene u Bačevac (Račanski srez). Sredinom oktobra 1848. godine stiglo je iz Kuča sedam porodica sa 36 članova u Raški karantin. U decembru iste godine upućene su u Rujanski srez, na zemljište koje im je bilo dodijeljeno za naseljavanje.
Kolera koja je vladala 1855. godine, nerodna 1861 i 1862. prorijedile su stanovništvo Kuča u znatnoj mjeri jer je veliki dio ljudi i djece pomro od gladi. Bila je velika suša i tokom ljeta 1863. godine. Sušna i gladna bila je i 1873. godina, pa su te i dve naredne 1874 i 1875.godina bile takođe gladne i djeca nijesu mogla ići u školu. Ratne nevolje 1876 i 1877. godine u znatnoj mjeri su povećane usled suše. Od gladi je ponovo zaprijetila smrt mnogim porodicama.
Nakon dugih ratova sa Turcima mnoge porodice su morale ići u Carigrad i druga mjesta Turske carevine za zaradom.
Naseljavanje u Boku, Crnogorsko primorje i Krajinu pored Skadarskog jezera vršeno je djelimično naseljavanje stanovništva koje se raseljavalo sa Kosova i Metohije.
Iz Novopazarskog kraja 1865. godine jedan dio stanovništva se seli u Bosnu. Od Kučkog stanovništva koje je preseljeno 1889. godine u Toplički kraj (Vasiljevac i Mačju Stijenu), jedan deo se naredne 1890. godine ponovo vratio u Kuče.
Nakon četvrte uzastopne sušne i gladne godine u martu 1890. godine smrt od gladi prijetila je za oko 8.500 porodica u Crnoj Gori, među kojima mnogim Kučkim porodicama.
U 1893. godini skakavci su tamanili ljetinu u okolini Podgorice, pa su te, kao i 1896. godine mnoge Kučke porodice formalno skapavale od gladi.
Poslije Berlinskog kongresa Kuči su odlazili na razne strane radi zarade, kako po Jugoslovenskim mjestima, tako i po inostranstvu: Austro-Ugarsku, Grčku, Bugarsku, Rumuniju, Rusiju, Siriju, Ameriku i mnoge druge zemlje, gdje je jedan dio njih tamo i ostao.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Čet 2 Maj 2013 - 21:15

ISELJAVANJE STANOVNIŠTVA


Pod pritiskom teškoća, ljudi se ponekad pitaju; - Šta bi našim precima,da se nastane u ove vrleti ? - misleći pri tome na uslove života i rada.
Naseljavanje ovih krajeva je sastavni dio opšte migracije narodaBalkanskog poluostrva, tokom poslednjih četiri stotine godina. U tom vremenu,na prostoru od Titovo – Veleške klisure na Vardaru do Zagrebačke Goreizmjestilo se cjelokupno stanovništvo. Zato nije čudo što danas u Slavoniji imaporodica čiji su preci došli iz Bosne i Hercegovine, a u Bosni ima veliki brojžitelja čiji su preci došli iz Dalmacije, Like, Hercegovine i Crne Gore, međukojima spadaju i naši preci.
Glavnu masu velikih migracija čini stanovništvo dinarskog sistema. Često iseljenici iz matice zemlje nisu direkno nastanjivali sadašnje krajeve već su to činili u etapama, nastanjujući se duže ili kraće vrijeme usput. Sve je zavisilo od uslova koje im pruža nova sredina i od ponašanja osvajača.
Koliko su velika bila migraciona kretanja na ovom Jugoslovenskom podneblju, govori slučaj Boke Kotorske, gdje svo stanovnoštvo vodi porijeklo od Crnogorskih i Hercegovačkih doseljenika. Prvi podstrek velikim migracijama bila su Turska osvajanja, Turska vladavina, Austro – Turski ratovi, ratovi naših naroda za oslobođenje, kao i oni koji su nastajali zbog pritiska, surovosti zavojevača, te lične i imovinske nesigurnosti.
Veoma su česta bila seljakanja zbog ekonomskih razloga, kako u prošlosti tako i danas. Ljudi su napuštali neplodno zemljište i odlazili u plodnije krajeve koji su nudili raznovrsnije izvore egzistencije. Zbog toga su vjekovima tekle migracione struje iz karstnih planinskih krajeva, dinarskog sistema ka plodnijim i pitomijim krajevima, kao što su sjeverna Bosna, Šumadija, Slavonija, Bačka, Srem, Banat itd. Dugotrajne suše, gladne godine, poplave, nesrazmjera između broja stanovnika i izvora za život takođe su uzrok migracije stanovništva.
Migracijama su se stanovnici etnički miješali sa starosjediocima, prelazili iz jedne vjeroispovijesti u drugu, gradili običaje, navike i kulturu. To znači da su se stanovnici koji su se doseljavali morali prilagođavati prirodnim uslovima, etničkim i socijalnim, ali su zadržavali dijelom svoje i nametali ih drugima.
Otuda širom bivše Jugoslavije pojava porodica sa istim prezimenima, istih tipova kuća, istih naziva mjesta i slično. Kada se sve to ima u vidu, onda je zaista teško utvrditi ko je ko. Zbog toga je duboko u pravu veliki Francuski mislilac Monteskije kada je rekao ''Ja sam po nužnosti čovjek, a slučajno Francuz''.
Kraj XVII. i prva polovina XVIII. vijeka ispunjeni su velikim pokretima u Srpskom narodu, koji su nastali zbog ratova između Austrije i Turske od 1688. do 1739. godine. Za vreme ovih pokreta desile su se i one dve velike seobe Srpskog naroda u Austriju, koje su po svojim posledicama bile veoma nesrećne po Srpski narod.
U vreme ove druge seobe mnoge su porodice od Vasojevića, Kuča, Pipera, Bratonožića, Klimenata i drugih brdskih i Metohijskih plemena ostavile svoja stara sedišta i krenule se zajedno sa patrijarhom Arsenijem IV. Neke od ovih porodica prešle su preko Save i nastanile se u raznim krajevima, a druge su se zadržale po zapuštenim zemljama
Šumadije i Beogradskog pašaluka.
U pojedinim porodicama u Šumadiji i danas se po predanju zna od kojih su plemena i kad su se doselili u ove krajeve. Njihov dolazak u ove krajeve mogao je biti i za vreme predposlednjeg rata Austrije sa Turskom 1737. do 1739. godine, kad ono postradaše Vasojevići, jer na poziv patrijarha Arsenija IV. bjehu se ta plemena digla na oružje. Ali kako im obećana pomoć od strane Austrijske vojske ne dođe, to Turci napadnu njihove krajeve te se mnogi rasele, a mnogi pređu u Metohiju.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Čet 2 Maj 2013 - 19:14

NAZIV PREDAKA I POTOMAKA

(RODOSLOV)


Rodoslov je istorija neke porodice – roda po precima, odnosno po rodonačelniku do devetog kolena, ili po krvi, kako se to u narodu kaže. Predak u desetom kolenu nije ''krvina'', već je on samo genetski beskrvni predak. Rodoslov se obično sačinjava po ocu, odnosno po muškoj liniji, a ređe po majci.
Ako se računa od prvog lica pa u prošlost ka rodonačelniku, ili obratno od prvog lica u budućnost, u rodoslovu su nazivi za nastale generacije sledeći:

MUŠKI ROD: ŽENSKI ROD:


16. Beli orao - Bijeli orao -
15. Sajkatava - Sajkatov -
14. Kurajber -
13. Ozmikur - Ožmikur 13. Ozmikura
12. Parmuđan - Parđupan 12. Parmuđela
11. Surdepač 11. Surdepača
10. Sukurdov 10. Sukurdova
9. Kurlebalo 9. Kurlebala
8. Kurđup 8. Kurđupa
7. Askurđel - Akurđed 7. Askurđela
6. Kurđel - Kurđed 6. Kurđela
5. Navrdeda - Navrđed 5. Navrbaba
4. Čukundeda-Čukunđed 4. Čukunbaba
3. Pradeda - Prađed 3. Prababa
2. Deda - Đed 2. Baba


1. OTAC 1. MAJKA
2. Sin 2. Kćer
3. Unuk 3. Unuka
4. Praunuk 4. Praunuka
5. Bijeli unuk 5. Bijelo unuče
6. Bijelo čele 6. Bijelo čele
Napomena: Otac nam je svima poznat, pa je on uzet kao polazna osnova na liniji srodstva. Svi silazni potomci poslije bijelo unučeta nazivaju se BIJELO ČELE.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Čet 2 Maj 2013 - 12:31

DA DODAMO ŽIVOT GODINAMA
-----------------------------

IMAM NEKIH AMBICIJA
I KULTURNIH TRADICIJA,
PA KORISTIM OVU ZGODU
DA ČESTITAM SVOM NARODU.

DVADEST SEDMOG JANUARA
VELIKA JE NAŠA SLAVA,
KOJU SLAVE SRPSKA BIĆA
OD STEFANA NEMANJIĆA.

OD NJEGOVA TREĆEG SINA
SVETITELJA RASTKA NEMANJINA,
KOJI NAM JE OČI OTVORIO
S PISMENOŠĆU KOJU JE STVORIO.

PA ČESTITAM SVIMA SLAVU
KOJI SLAVE SVETOG SAVU,
NAŠEG SVECA I PASTIRA
SVETOGORSKOG MANASTIRA.

SVIM SRBIMA SREĆNA SLAVA
NEK IH ČUVA SVETI SAVA,
SVA NJIHOVA SRCA DA SE UJEDINE
I DA SVIMA NAMA OVO SUNCE SINE.

PODIGNIMO UVIS ČELA
ZA NJEGOVA SVETLA DELA,
ZA BUDUĆNOST DECE NAŠE
PODIGNIMO UVIS ČAŠE.

DA ŽIVIMO SVI U SLOZI
SVETI SAVA TI POMOZI,
ISPUNI NAM SVAKU ŽELJU
U LJUBAVI I VESELJU.

DA ZAJEDNO I U NIZU
PREBRODIMO OVU KRIZU,
DA UZ PESMU I VESELJE
OKUPLJAMO PRIJATELJE.

U TREN OKA MLADOST PROĐE
I STAROST NAM BRZO DOĐE,
NEK SE SVAKO S NAMA DRUŽI
DA MU ŽIVOT BUDE DUŽI.

MI SLAVIMO NAŠU SLAVU
SVETITELJA SVETOG SAVU,
PA DOĐITE UVEK K NAMA
DA DODAMO ŽIVOT GODINAMA.


(MIRKO RAKOVIĆ . UZ SVE ČESTITKE
ZA PRAZNIK RADA 01. MAJ 2013. GOD)
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Čet 2 Maj 2013 - 12:04

KRATKA NAPOMENA I KOMENTAR


NADAM SE DA ĆE OVA TEMA ZAINTERESOVATI MNOGE I BITI DOSTUPNA SVIM LJUDIMA DOBROG SRCA I ČISTE DUŠE, SIMPATIZERIMA, ČLANOVIMA I SVIM ZAINTERESOVANIM ČITAOCIMA, DA POPUT MENE ISTRAŽE I PROUČE SVOJU LOZU I KORIJENE, DA NEŠTO NAPIŠU I OSTAVE SVOJIM MLAĐIM POTOMCIMA, NARAŠTAJIMA I POKOLENJIMA KOJA BUDU NA OVAJ SVET DOLAZILA – DA NASTAVE TRADICIJU SVOJIH PREDAKA, DA SE SREDE I ZBLIŽE, SAZNAJU
KO SU I OD KOGA POTIČU, DA NE ZABORAVE SVOJE NAJBLIŽE ROĐAKE I SVOJE PRETKE OD KOJIH IM U VENAMA NJIHOVA KRV I NJIHOVI GENI TEKU.

IMAJUĆI U VIDU VIŠEGODIŠNJE ISTRAŽIVANJE MOJIH KORENA I LOZE, OVDE NEĆU OPŠIRNIJE PISATI O MOJIM NAJSTARIJIM KORENIMA, KOJI DOSEŽU ČAK DO STEFANA NEMANJE, TE SOBZIROM DA JE OVO DOSTA SKUČEN I SUŽEN PROSTOR, KOJI SE NARAVNO MOŽE I PROŠIRIVATI, TE DA ĆE STRANICE ZA PISANJE BITI SVIMA DOSTUPNE, JA NEĆU OPŠIRNIJE NA OVIM STRANICAMA PISATI O NAJSTARIJIM KORENIMA I PRECIMA, A AKO NEKOGA I TO BUDE
INTERESOVALO, MOŽE UZ SARADNJU ADMINISTRATORA I UREDNIKA UĆI NA MOJE STRANE, NA DRUGOM SAJTU I PROČITATI DETALJNIJE O DREKALOVIĆIMA, MRNJAVČEVIĆIMA, ALI I NEMANJIĆIMA, JER JE DOSTA TOGA REČENO I
NAPISANO.
ZATO ĆU SAMO U NAJKRAĆIM CRTAMA DOTAĆI I OBRADITI NAŠA CRNOGORSKA PLEMENA, KAKO BIH POSTAVIO NEKI KAMEN TEMELJAC ZA DALJE IZUČAVANJE KORENA SVIH ZAINTERESOVANIH ČITALACA.


MIRKO RAKOVIĆ – 01. MAJA 2013. GOD.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Sre 1 Maj 2013 - 1:00

RECENZIJA KNJIGE MIRKA D. RAKOVIĆA


BRATSTVA - R A K O V I Ć I
OD POSTANKA DO III. MILENIJUMA

Od nastanka sveta i pojave čoveka na zemlji – ljudi su, iako nepismeni i bez svesti o onome što ih okružuje,
ostavljali put svog postanka i bitisanja.
Kako se vremenom čovek razvijao, a ljudsko društvo napredovalo, javlja se kolektivna svest onih koji dele isti
životni prostor.
Svaki narod čine pojedinci koji se razdvajaju i otuđuju od svojih srodnika, te se tako izgube i vremenom postaju jedni drugima nepoznati.
Budući da se međusobno veoma razlikujemo, neki od nas potpuno zaborave svoje poreklo i ne pokazuju ni malo
interesovanja za svoje korene.
Drugi pak, toliko revnosno tragaju za njima i ne žaleći trud, vreme, pa ni novac – kako bi došli do nekog saznanja o svojim precima sve do prvog pra-pretka, začetnika loze.
Ovaj trud se kad – tad isplati i kada se mozaik konačno sklopi, slika koju dobije je nagrada koja svakog istražitelja ozari kao nebesko sunce, ulivajući mu neki srećniji život.
Imajući čistu dušu i veliko srce, jednog takvog humanitarnog poduhvata prihvatio se MIRKO RAKOVIĆ i pre tridesetak godina krenuo u avanturu za koju uopšte nije znao gde će ga odvesti, koliko dugo će trajati i naravno koliko će ga sve to koštati.
Interesantno je napomenuti da je on, uprkos brojnim teškoćama i obavezama, dao sve od sebe oko celokupne pripreme do štampanja, kako bi ova knjiga ugledala svetlost dana.
Mnogima je pisao, slao koverte za odgovor, putovao, raspitivao se, razgovarao sa mnogim ljudima, raznim prijateljima, istoprezimenjacima, rođacima i bratstvenicima.
Mnogi i ne znaju koliko je zadovoljstvo u tome i šta sve čovek nauči kada se upusti u nešto ovako. Ali - treba za to imati ne samo veliku i dobru volju nego čisto srce i dobru dušu
Okrenuti materijalnom svetu, zaokupljeni svakodnevnim brigama i problemima, mnogi danas ne obraćaju pažnju na ono najvrednije, ono duhovno što premošćuje sve epohe, plemenitost, humanizam i svetle tradicije kojima granice ništa ne znače.
Dobra i loša dela, kao i greške koje pravimo u našim kratkim životima su ono što ostavlja trag u vremenu i prostoru u kojem se krećemo i živimo.
Iako je malen ovaj svet, istorija jedne porodične loze nije nezanimljiva. To je široka lepeza odnosa koji imaju svoje neobične, čudne, smešne, ali ponekad i tužne strane.
Ljudi koji istražuju prošlost i temeljno je obrađuju su onaj ređi, osećajniji, humaniji i bolji deo nas. To su osobe koje se ne zadovoljavaju onim što je danas i čije se interesovanje ne završava u onoj vremenskoj odrednici – danas za danas, a sutra za sutra.
Istražujući bližu i dalju prošlost oni ostavljaju pisani trag o sebi i svojim srodnicima.
Onima koji se prihvate ogromnog posla da pronađu sam početak svog porodičnog stabla treba zaista odati svu počast i veliko priznanje, kao što je to u ovom slučaju činio i Mirko Raković, istražujući porodična stabla mnogih svojih rođaka i bratstvenika, postavljajući ujedno i kamen temeljac mnogim budućim generacijama koje bude dolazile, kako bi se njihovi potomci mogli diviti svojim precima i tako bila otrgnuta od zaborava, sačuvana i očuvana tradicija ličnog
identiteta, kao najvećeg zaloga i blaga budućih vremena.
Niko ne zna gde će ga životni put odvesti, jer su svakodnevna zbivanja i životne okolnosti uzrok mnogih migracija koje su se od vajkada dešavale i dešavaju i do današnjih dana, a čovek ne samo pojedinačno nego i u grupama postupa onako kako mu one nalažu.
Zato i vredi tragati za svojim korenima, jer nedokučivi su putevi gospodnji, a svi budući naraštaji i potomci Mirka Rakovića neka budu srećni i ponosni na njegova velika dela.

U Bečeju 08. marta 2013 godine,

Recezent,
Profesor – Dušanka Vidić





UKRATKO O AUTORU


MIRKO RAKOVIĆ, rođen je 28.08.1950. godine, kao četvrto dete DUŠANA (Ivanova) RAKOVIĆA – od petoro djece koje je Dušan imao sa dve supruge: Stojom – sa kojom je imao kćer Blagu i Vidnom – koja je bila rodom od Bukilića, iz sela Požnja, iz srednje Morače, kod Kolašina, sa kojom je imao četvoro djece: Božidara (Boža) – koji je umro još kao malo dete, Blaža, Mirka i Milovana.
Rođen je na malenoj ziratnoj krčevini, u kući pored reke Ljuboviđe u selu Jabučnu, na putu koji vodi od Bijelog Polja preko Slijepač Mosta, Tomaševa, Pavina Polja, Kovrena i Vrulje – do Pljevalja. U ono vreme, posle II. svetskog rata, bila je to, kao i mnoge druge, dosta siromašna, ali časna i poštena porodica, koja je služila za primer, kao jedna od najuglednijih i najpoštenijih porodica u ovom kraju.
Četiri razreda osnovne škole završio je u selu Jabučnu – kod učitelja Aleksandra (Leksa) Femića i bio jedan od najboljih njegovih učenika u tom četvorogodišnjem školovanju, a kojeg je učitelj uvek hvalio i isticao kao svog najboljeg i najprimernijeg učenika.
Ostatak školovanja, do završetka osmog razreda, nastavio je u Tomaševu, gde je u više navrata bio pohvaljivan kao dobar i primeran učenik Tomaševske osmogodišnje škole.
Nakon završetka osmog razreda upisuje se u srednju trgovinsko – ugostiteljsku školu u Podgorici (ondašnjem Titogradu), gde sa najboljom ocenom stiče zvanje kvalifikovanog kuvara, poslastičara i konobara i dobija odlikovanje i priznanje od strane Titogradskih vlasti – posebno Predsednika opštine Titograd i njegovih saradnika, što mu stvara veliku ''odskočnu dasku'' za zaposlenje.
Još kao učenik na praksi, po raznim hotelima u Titogradu, a posebno po celom Crnogorskom primorju, od Ulcinja do Herceg Novog, biva zapažen kao izuzetno dobar stručnjak i vredan radnik, gde dobiva niz ponuda za posao i stalni radni odnos. Kao takav, a kao momčić od svojih devetnajest godina dobiva ponudu od hotela ''Piva'' u Plužinama za stalno radno mesto šefa kuhinje – sa obezbeđenim stanom i znatno velikim ličnim dohotkom za to vreme, opredeljuje se za to radno mesto i odlazi u Plužine, gde se angažuje oko pokretanja rada nekoliko kuhinja u kafanama i restoranima u Plužinama, na Šćepan Polju, Brezni i Mratinju – gde otvara menzu i radnički restoran, jer u to vreme počinje izgradnja hidro-elektrane ''Mratinje''.
Nakon dve godine boravka i rada u Plužinama, dolazi neodložno vreme za odsluženje vojnog roka i odlazi na Somborski aerodrom, gde nakon mesec dana obuke, prelazi u dom JNA u Somboru za zamenika civilnog majstora – šefa kuhinje i ostaje još sedamnajest meseci – do kraja vojnog roka. Po završetku vojne obaveze, vraća se u rodno mesto, sa namerom da nakon nekoliko dana odmora, produži dalje u Pivu, ali njegove planove zaustavlja Milisav Moračanin - direktor trgovinskog preduzeća '' BJELASICA'' iz Bijelog Polja, sa svojim saradnicima i nedozvoljava mu odlazak, već ga odmah prima na posao i angažuje za rukovodioca restorana ''COBEX'' na Slijepač Mostu – koji je adi takvog potrebnog kadra, njegovo otvaranje odložio za čitavih meses dana.
Za vreme četvorogodišnjeg rada u ''COBEX-u'' – Mirko Raković, vanredno
stiče i četvrtu diplomu – zvanje kvalifikovanog trgovca, nakon čega ga vrbuju predstavnici jedne Beogradske trgovinske organizacije ''BEOGRAD - PROMET'' i ubede da napusti ugostiteljstvo u pređe kod njih u trgovinu, što isti prihvata radi
zaposlenja supruge i prelazi za poslovođu prodavnice u Bijelom Polju.
Nakon saznanja da je prešao u GG firmu – koja je u tom periodu bilo prvo privatno preduzeće na ovim prostorima, ubrzo napušta tu firmu i stekavši zvanje VK trgovca prelazi na rad u PIK ''BEČEJ'' – OOUR ''MLINSKA INDUSTRIJA'' i sa
suprugom Stevkom, seli se u Prijepolje, gde radi na otvaranju većeg broja maloprodajnih objekata na regionu južne Srbije i Crne Gore, radeći istovremeno na veleprodaji mlinskih proizvoda - kao predstavnik ovog preduzeća.
Vanredno studirajući, na višoj trgovinskoj školi ''Jezdimir Lović'' u Beogradu, stiče šestu diplomu i zvanje ekonomiste – ORGANIZATORA PRODAJE – nakon čega se, sa porodicom, iz Prijepolja seli u Bečej, gde preuzima sve radne obaveze od osam zaposlenih komercijalista koji su radili na komercijalnim poslovima za celu bivšu Jugoslaviju i vodi celokupnu prodaju mlinskih i pekarskih proizvoda za tri mlina kapaciteta 500 tona mlinskih proizvoda dnevno. Istovremeno radi i na izgradnji najsavremenije pekare u Vojvodini, kapaciteta 50 tona dnevne proizvodnje i prodaju ovih proizvoda uvećava za 10 puta. Odmah po dolasku u Bečej, brzo se uključuje u sve sfere privrednog, sportskog, kulturnog, zabavnog i društveno – političkog života. Kao sekretar i predsjednik kuglaškog kluba ''VOJVODINA'' u Bačkom Gradištu, bio je u više navrata, zatim predsjednik Opštinskog kuglaškog Saveza – Bečej, gde je 1989. godine organizovao Državno prvenstvo u kuglanju, na kojem je učestvovalo 73 kuglaška kluba iz cele bivše Jugoslavije. Bio je i član kuglaškog Saveza Vojvodine – u četvorogodišnjem mandatu, a osnovao je i ženski kuglaški klub ''DEKO'' u Bačkom
Gradištu. Od 1970 godine, pa sve do njenog raspada bio je član Komunističke Partije Jugoslavije, a osnivanjem Socijalističke Partije odmah se uključuje u istu za koju se trajno opredeljuje.
U dva mandata bio je odbornik u Skupštini Opštine Bečej i član Saveta Mesne Zajednice – Bačko Gradište, gde je uveliko doprineo uređivanju sela, telefonizaciji, gasifikaciji, asvaltiranju ulica, izgradnji doma zdravlja, škole, pošte, dve kapele na seoskim grobljima, čišćenju i uređenju bunara i slično.
Penzionisan je krajem 1989. godine.
Na izbornoj konferenciji Opštinskog SUBNOR-a Bečej dana 08. maja 2009. godine jednoglasno je izabran za predsednika Mesnog Odbora SUBNOR-a Bačko Gradište, kao i člana Presedništva SUBNOR-a Bečej.
Bio je izuzetno aktivan član Partije udruženih penzionera Srbije (PUPS), te je zbog njegovog angažovanja u toj Partiji stekao veliki ugled i poverenje većeg broja građana – penzionera, pa je na izbornoj konferenciji PUPSA održanoj 12.12.2009. godine jednoglasno izabran i za predsednika MO PUPS- u Bačkom Gradištu.
Inicijator je i pokretač velikog broja druženja mnogih klubova i udruženja, kao i velikog broja susreta penzionera širom Vojvodine i Srbije, što je doprinelo očuvanju bratstva i jedinstva među svim narodima i narodnostima, pa je zbog toga na veoma čestim druženjima uvek rado prihvaćen, viđen, poštovan i veoma cenjen gost.
Veliki je ljubitelj fotografije, čime je uveliko doprineo zbližavanju i očuvanju trajnih veza, poznanstvu, prijateljstvu, ljubavi i slozi ogromnog broja ljudi na ovim prostorima. Njegove izuzetno kvalitetne fotografije svakodnevno se umnožavaju na velikom broju CD i DVD kaseta širom Vojvodine, a za kvalitet i brzinu izrade fotografija u više navrata dobijao je sve pohvale i priznanja, iako nije kvalifikovani fotograf – već samo veliki ljubitelj fotografije – koju radi iz hobija.
Kao veliki rodoljub i patriota, uvek spreman da pomogne i pritekne u pomoć ekonomski ugroženom stanovništvu svog sela u vidu besplatnog prevoza do grada Bečeja, zajedno sa svojim sinovima – taksistima, pojedine korumpirane i
fašistički nastrojene opštinske strukture iz zavisti i ljubomore okomile su se na njega i njegovu porodicu, otimajući i pljačkajući njegovu imovinu, zbog svog legalnog, ustavom zagarantovanog rada, a često i humanitarne pomoći, što ga je revoltiralo i nateralo da napiše knjigu ''Svemirski taksista'' i argumentovano prikaže mnoga zlodela koja mu se neosnovano i bezrazložno pripisuju i nameću.
Nazad na vrh Ići dole
mirkorakovic



Reputation : 4
Datum upisa : 02.04.2013

PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Sre 1 Maj 2013 - 0:38







MIRKO D. RAKOVIĆ

OVU TEMU POSVEĆUJEM SVIM BRATSTVIMA , ROĐACIMA, PLEMENICIMA I NJIHOVIM POTOMCIMA - SA ŽELJOM DA IH PODSTAKNEM DA SE ZBLIŽE I NE ZABORAVE, DA ZNAJU JEDAN ZA DRUGOGA I PODUČE MLAĐA POKOLENJA DA PAMTE SVOJE PRETKE I ZNAJU SVOJ RODOSLOV JER - KO NEĆE BRATA ZA BRATA ON ĆE TUĐINA ZA GOSPODARA.


KO SE STIDI SVOJIJEH PREDAKA-NJEGA ĆE SE STIDET I POTOMCI


UVODNA RIJEČ



Početkom osamdesetih godina, kao trideseto-godišnjak, duboko zanešen tradicijom i radoznalošću da više saznam o svojim precima i upoznam što veći broj mojih bratstvenika i tako nešto saznam o nastanku ovog dosta retkog prezimena RAKOVIĆ, upustio sam se u šire istraživanje i upoznavanje mojih rođaka, smatrajući u
početku da nas nema više od pedesetak domaćinstava.
Radeći na komercijalnim poslovima i poslovima trgovačkog putnika, obilazio sam dosta veliki prostor na celoj teritoriji bivše SFRJ, usput se interesujući po svim regionima, ne samo Crne Gore i Srbije, već i šire preko Bosne i
Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Kosova i Vojvodine.
Međutim, sve što sam više istraživao ovu maretiju, upoznavao sam sve veći broj mojih rođaka - isto prezimenjaka -
tako da sam se zaista oduševio tim mojim saznanjima, odakle potiču i kuda su se sve raseljavali naši preci, pa
sam čvrsto odlučio da dam sve od sebe, da prikupim što veći broj njihovih imena, kako bih sve to sredio i objedinio
u vidu nekog rodoslova i tako upoznam mlađe naraštaje o njihovom poreklu – odnosno poreklu njihovih predaka, kako ne bi bili zaboravljeni.
Ja nisam imao za cilj pisati istoriju naroda Jugoslavije, već na neki način i donekle istražiti svoje korene i poreklo bratstava RAKOVIĆ, ali samo želim napomenuti da mi se ideja o pisanju ove knjige rodila u veoma burnom i teškom vremenskom periodu, što znači da nijesam u mogućnosti u potpunosti i detaljnije obraditi ovu materiju, pa ostavljam u amanet budućim generacijama i srodnicima da ovu materiju dopune, prošire, upotpune i prikladnije uobliče.
Moram napomenuti da su se u današnje vrijeme, zbog ratnih sukoba, teške ekonomske i materijalne situacije, te siromaštva naroda, mnogi rodovi veoma otuđili, mada je žalosno da danas, na samom kraju XX. vijeka, mnogi sinovi ne poznaju ni svog oca i brata, a kamoli djeda, pradjeda i druge rodonačelnike, od kojih im sada u venama teče njihova krv, a u ćelijama njihovi geni.
Ne znaju, a nijesu ni zainteresovani saznati njihova imena, a veliko je čudo što se čak i među porodicama uvuklo teško prokletstvo, velika i nesnošljiva mržnja i zavist, što mnogi i na svoju braću potežu oružje i noževe ne razmišljajući čak ni o onoj osnovnoj Božjoj zapovijesti ''Ljubi bližnjega svoga'' i ako svi znaju da braću ne donose
rode, već ih rađaju majke.
Pošto sam pokušao izučavati materiju od početka 16. vijeka tj. od prije 15 i više pasova i sobzirom da je ovo dosta velika i teška materija za obradu i istraživanje, jer su se mnogi rodovi veoma razrodili i po cijelom svijetu raselili, ja ću pokušati donekle obraditi svoju liniju - lozu od istog zajedničkog rodonačelnika, odnosno PRAOCA mnogih rodova, te ukoliko nekog u svojoj liniji ne budem uvrstio neka oprosti i ne ljuti se jer će takva pojava biti neminovna iz napred navedenog razloga, ratnog okruženja i materijalnih mogućnosti, jer mi sve to nije moglo biti dostupno.
Istovremeno, prilikom pisanja ove knjige uložio sam neke napore kako bih pomogao, ne samo mojim srodnicima i istoprezimenjacima, već i mnogim drugima iz raznih plemena i bratstava da prouče svoje korijene, upuštajući se u šire i potpunije prikazivanje pojedinih detalja iz mnogih rodoslova iz više Crnogorskih plemena, kako bi se mnogi mogli lakše snaći i upotpuniti neka saznanja prilikom istraživanja svojih korena i loze, sobzirom da mnogima u ovim teškim vremenima takva materija i pisana građa nije baš sasvim na dohvat ruke.

Pošto od istog PRAOCA potiče veliki broj rodova, koga bude interesovalo, a bude od uma i pera, neka svoju lozu posebno obradi, objedini sa ostalim linijama i tako za buduće generacije i svoje potomke ostavi neki pisani trag o svom poreklu.
Takodje napominjem da sam lozu pisao uglavnom po muškoj liniji, jer ako bi se uzela i ženska, materija bi bila znatno šira i interesantnija, a sobzirom da je to i nemoguće jer nema nikakvih dokumenata po toj osnovi za protekla ranija vremena, takvu liniju bi bilo veoma teško obraditi čak i za period od proteklih stotinu godina. Tamo gdje su mi bili dostupni neki podaci u tekstualnom dijelu sam uneo i podatke po ženskoj liniji, ne upuštajući se u dublje i detaljnije istraživane po tom osnovu i za tu liniju.
Pošto nema pisanih dokumenata iz starije istorije čak ni po muškoj liniji, kao osnovnom polaznom gradjom za pisanje ove knjige poslužio sam se naučno-istraživačkim djelima novije istorije, djelima: Jovana Cvijića, Jovana Erdeljanovića, Ljube Jovanovića, Marka Miljanova, Ljubomira Kovačevića, Tome Orahovca, Konstantina Jirečeka, Pavla Rovinjskog, Joakima Vujića, Jovana Dučića, Milisava Lutovca, Rastislava Petrovića, Miljana Jokanovića, Ilije Pavličića, Bogdana Lalevića, Ilije Protića, Andrije Jovićivića, Petra Šobajića, Vase Čubrilovića i mnogih drugih istraživača i putopisaca.
Meni nije bio cilj pisanje istorije plemena, već istraživanje lične, porodične i bratstveničke loze, kao i loze
mojih istoprezimenjaka, bez obzira na blisko srodstvo, ali smatram da je potrebno dotaći i najosnovnije tačke u
topografskom smislu, kako bi čitaoci mogli lakše shvatiti osnovne pojmove i ciljeve ovog istraživanja. Zato ću kao osnovnu topografsku podlogu i temelj ove knjige uzeti Kučku teritoriju i okolne Crnogorsko-Hercegovačke predjele i plemena, posebno se osvrćući na Mrnjavčeviće i Drekaloviće, od kojih su nastala mnoga bratstva i rodovi, o čemu će napred biti više rečeno, sobzirom da mi od njih potiču neki najdublji koreni i loza, a vjerujem i mnogim mojim rodjacima i istoprezimenjacima širom bivše Jugoslavije, pa i dalje preko čitave Evrope do Amerike i Australije.
U ovom posleratnom periodu, pred kraj XX. vijeka, duže vrijeme sam se bavio upoznavanjem svojih rodjaka i istoprezimenjaka, pri čemu sam se u početku orijentisao na razgovore sa starijim ljudima koji su sa puno smisla i volje znali da sve to ispričaju na jedan orginalan način koji zaslužuje posebnu cjelinu. Znali su ti oštroumni starci da veoma sadržajno oblikuju likove iz prošlih vremena da sam se divio njihovoj izuzetnoj prirodnoj nadarenosti i brižnom njegovanju svojih bratstveničkih tradicija. Potom sam počeo da tragam za dokumentima, knjigama i raznim drugim publikacijama, kako bih upotpunio ličnosti i sadržaj prilagodio istorijskoj istini. Zalazio sam u mnoge poznate i manje poznate istorijske arhive i razne biblioteke, pronalazeći mnoge dragocene podatke koje sam brižno bilježio i obradjivao, tako da sam po mom mišljenju iscrpio svoje mogućnosti u tom pogledu. Najzad sam sve to sredio i na kraju obradio smatrajući to svojim skromnim prilogom budućem izučavanju bratstveničke loze narednih generacija. Mladje generacije nasledjuju starije, ne samo po radu, nego i po svom fizičkom i duhovnom stvaralaštvu. Mladji dopunjuju starije i stvaraju nove vrijednosti koje imaju čvrstu vezu sa onim što je prije njih stvarano. Preci su stvarali temelje potomcima da bi mogli što uspješnije da se probijaju ka novim i boljim vrijednostima i saznanjima.

Obradi bratstva sa područja Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije, Vojvodine, a djelimično Hrvatske,
Slovenije i Makedonije, posvetio sam posebnu pažnju. To je bio najteži i najsloženiji dio posla koji je zahtijevao više vremena i upornosti radi što iscrpnijeg prikupljanja nužnih podataka. I ovdje sam se orijentisao najviše na porodična predanja i stare pamtiše, kod kojih sam nalazio čak i neke bilješke koje su naslijedili od svojih predaka. Nailazio sam i na različite podatke za pojedine rodoslove bratstva i njihove ogranke, što je predstavljalo posebne teškoće. Tu se nije smjelo ništa mijenjati i uvaženo je ono što je u porodičnom predanju očuvano.
Bratstvenički rodoslovi mogu biti netačni, najviše zbog toga što je mala verovatnoća i mogućnost da je to moglo za period od tri do četiri stoleća biti nepogrešivo očuvano. To bi zaista predstavljalo prave fenomene čovečje memorije.
Ponegde se moglo zapaziti da poneki “pamtiša” nabraja desetak porodičnih koljena i najzad to poveže sa najstarijim dobro poznatim pretkom, mada je tih koljena ponegde moglo biti i više od deset.
Pošto sam se upustio u obradu veoma složene materije, prirodno je očekivati mnoge propuste. Bilo je pokušaja da se dalji rodoslov i prošlost temeljitije izuči i obradi, ali su mnogi odustajali izbjegavajući da se upuste u šire izučavanje, već su se ograničili na djelimične i nepotpune podatke.
Koliko sam ja u svemu tome uspio ostavljam čitaocima da ocijene sa napomenom da je ipak bolje i korisnije i ovo prikazati, nego sve predati zaboravu.
Shvatio sam koliko je ovaj posao odgovoran i mukotrpan, a čovjeku teško pada kada ne može da prodre u najdalju prošlost i da sazna nešto dublje i više o svojim precima. Sve ove okolnosti podstakle su me da zamolim po jedno lice od svih mojih istoprezimenjaka, da obrade rodoslov svog najbližeg bratstva, no nažalost i pored mnogih obećanja, godine su prolazile, a rezultati su izostali. Bio je veoma mali broj onih koji su izvršili svoja obećanja. Nakon svega ovoga preostalo mi je da se u ovaj rad sam upustim. Obilazio sam mnoge rodjake po raznim mjestima i od starijih ljudi bilježio potrebne podatke koje sam kasnije šematski obradjivao. Ipak i pored moje velike upornosti izostavljen je jedan broj predaka, zbog čega se može uočiti izvjesni nedostatak. Za neke bratstvenike, zbog nedostatka podataka, uprkos svim istraživanjima, nijesam mogao da utvrdim ogranak kojem pripadaju, pa sam ih svrstao u posebnu bratstveničku grupu – kao posebnu familiju.
Tamo gdje je stavljen okvir za ime, a isto nije upisano, nijesam raspolagao podacima, a ponegde je upisan nadimak. Kod umrlih lica bez muškog potomstva, stavljen je mali kružić u zadnjem dijelu okvira što znači da je prestala loza
po muškoj liniji. Kod lica sa ženskim potomstvom u zadnjem dijelu okvira stavljen je mali kvadratić, što znači da
ima potomstvo po ženskoj liniji.
Kod prikupljenih podataka o iseljenicima isto tako bilo je mnogo teškoća. Nijesam imao mogućnosti da obidjem sva mjesta gde žive iseljenici. Poslao sam veliki broj pisama, ali su se mnoga vratila sa oznakom “nepoznat”,
a odgovora je veoma malo bilo.
Obradjeni rodoslovi kod mladjih generacija nijesu potpuni, jer su se u medjuvremenu radjali mladji potomci. Isto tako u rodoslovima ima ne upisanih imena , jer davaoci podataka nijesu znali da ih kažu u vrijeme prikupljanja podataka. Svjestan sam da u njima ima nenamjernih grešaka, ali oni predstavljaju solidnu osnovu za dalja istraživanja, dopune i proširenja.
Ostajem zahvalan svima onima koji su sa mnom saradjivali na ovom poslu.
Isto tako zahvaljujem svima koji su mi davali podatke, jer bez njihove pomoći i saradnje ne bih mogao ništa uraditi, te bi mnogo toga palo u zaborav.

Osnovni razlog ovog pisanja i upoznavanja je čuvanje od zaborava svega onoga što je čestito u našoj prošlosti, što istovremeno treba da bude poruka za budućnost generacijama koje dolaze, jer se u modernom društvu gubi tradicija i počinju da vladaju skorojevićki odnosi medju ljudima, a ljudi koji su skloni tome gube svoj identitet. Svjesni smo da ima loših tradicija, ali tradiciju identiteta, posebno ličnog, treba čuvati jer je to zaloga da se ne izgubimo u poplavi haotične moderne civilizacije, koja briše svaki identitet. To što se hoće očuvati identitet nije nikome prijetnja niti kakva smetnja, nego svakome dobrodošlica i svakome znači pruženu ruku prijateljstva i saradnje, odnosno čuvanja od zaborava kao zaloga budućem vremenu, što znači znati ko si, što si i odakle si, a budućim pokolenjima podsjećanje na to ko su, od koga su i što im je činiti. Biti čovjek u teškim vremenima – znači biti brat, a pred braćom se ne kleči i lice ne krije, kao što to neki rade – čineći ono što čine, a ne znaju šta čine.
Tradicija je neizbježna spona koja povezuje prošlost i sadašnjost, doseže u davnine i preko koje saznajemo o životu i običajima naših predaka.
Njegovanje tradicije je svuda izgubilo na značaju i toga smo svjesni. Mi imamo dosta razloga da budemo ponosni na svoje porijeklo i na čojstvo predaka, te je potpuno prirodno njegovati tu tradiciju na ovim prostorima, posebno što se kult čojstva i junaštva kao osnovnih odlika našega naroda ruinirao i ruinira.
Upoznajući i poštujući svoje pretke, sačuvaćemo sebe, svoje potomke i svoja buduća pokolenja od zaborava, jer da nije bilo naših predaka ne bi bilo ni nas.
Tokom proteklog vremena stalno se unosio haos i pometnja, mijenjali su se ne samo Države već i duh i narav. A kada se tome dodaju siromaštvo i drugi problemi nije ni čudo što je bilo toliko seoba i dioba u razne prostore, migracijama nikada kraja do današnjih dana, naš čovjek je dezorijentisan, uplašen u stalnom izazovu promjena. Pripadnost istijem korijenima i zavičaju je ono što sami ne biramo, o čemu sami ne odlučujemo, to je dato našim rodjenjem,
našim korijenima i upoznavajući taj naš stari, duboki, jaki, prepoznatljivi korijen regenerišemo stoljećima učvršćivano stablo čojstva, časti i imena. Ima nas na nebu i zemlji, ima nas svuda na celom svetu.
Čovjek mora da ima neki svoj korijen, zato prirodno traži svoje porijeklo, povezuje se i zbližava. Uzajamna pomoć i razumijevanje čvrst su temelj svakog samoorganizovanja i napretka, što potvrdjuje da dobra volja i ljudska samoinicijativnost i solidarnost ostaju kao najsigurniji put za ostvarenje lične sreće i društvenog blagostanja prkoseći zlim vremenima kroz koja prolazimo. Jedino tako možemo očuvati svoje dostojanstvo, stare običaje i odnos sa prijateljima, stvarajući mostove medju ljudima, te da podučavamo mladje koji dolaze kako da sačuvaju nešto od kova svojih predaka. Da u ovom surovom materijalističkom svijetu ne zaborave ono što je veće bogatstvo od svih materijalističkih dobara, a to je biti čovjek i sve više pružati čovjeku ruku jer su to dobra koja osmišljavaju ljudsko življenje.
Od uvijek su se radost i žalost kao dva osnovna ljudska stanja lakše podnosili sa prijateljima nego kada je čovjek sam, a pravu samoću mu ovo vrijeme i nameće. Zbog svega toga “ko neće brata za brata on će tudjina za gospodara”, jer ko ne uvažava brata za brata ne može drugoga uvažavati za prijatelja.
Zbog toga je i moja najveća želja, kao i želja mnogih sa kojima sam vodio rodbinske razgovore, da se u ovom trećem milenijumu bar jednom petogodišnje, ako ne i češće, možemo negdje naći, sastati, okupiti, vidjeti, upoznati i medjusobno porazgovarati u bilo kom mjestu kako bi se mogle nastaviti i njegovati aktivnosti da se oni koji se
znaju podsjete i ne zaborave, oni koji su se otudjili, ispreturali i udaljili da se srede i zbliže, a oni koji se ne znaju da se upoznaju i saznaju. Zajedničkim snagama i voljom ova ideja bi se mogla veoma brzo ostvariti i zaživljeti, na višestruko i opšte zadovoljstvo svih.

Ja - kao sastavljač ovih rodoslova, imajući u vidu dosta mukotrpan rad i dosta veliki uloženi trud, pri sakupljanju podataka za ovu knjigu, u proteklom vremenu (više od dvadeset godina), smatram da bi bila veoma velika šteta da celokupan ovaj materijal propadne i padne u zaborav, a nemajući nikakve pomoći i nikakvih sredstava za štampanje ove knjige, ipak ću se potruditi da nekako, na nekom kompjuteru, odštampam bar nekoliko primeraka, koji bi bili dostupni zainteresovanim čitaocima – odnosno mojim rođacima, da ostave neke podatke o precima - svojim potomcima
budućim naraštajima, generacijama i pokolenjima koja dolaze.

Ako nekome bude dostupna ova knjiga i bude imao interesa da sazna nešto o svojim kortenima i precima, a ''nije od pera'' - NAJLJUBAZNIJE GA MOLIM da svoj ogranak detaljnije istraži i upotpuni, te mi dostavi podatke, kako bih prilikom narednog štampanja u nekom dopunjenom izdanju ove knjige mogao ispraviti neke eventualne greške, odnosno proširiti ove rodoslove, jer su se za ovih dvadesetak godina rađala nova pokolenja i naraštaji koji nisu obuhvaćeni ovim rodoslovima – što znači da je izostavljeno čitavo jedno - najnovije koljeno naših potomaka.

Isto tako, kao jedan od mojih predloga i inicijativa bio bi osnivanje nekog udruženja bratstava RAKOVIĆ – preko kojeg bi se znatno jednostavnije ostvarivale sve ove aktivnosti i lakše uspostavljao kontakt među ljudima, a samim tim i lakše upoznavanje i saradnja među rođacima ili istoprezimenjacima, odnosno prijateljima.

I na kraju da kažem da to uostalom i nije nikakav anahronizam, kako se u samoj inicijativi ponegde i poneko skorojevićki predstavlja i govori, već je naprotiv to potreba prvenstveno duhovne prirode, a ovi rodoslovi predstavljaju
mali doprinos otimanju od zaborava, korijena porijekla i tradicije onih koji danas žive i ostavljam ih u nasledstvo onima koji će doći poslije nas, sa željom da ne bude sve zaboravljeno.

Nadam se da ćemo makar deo životnih istina usvojen od naših predaka uspeti da prenesemo i svojim potomcima i budućim naraštajima koji nas budu nasleđivali, dosledno potvrđujući svoje vrline i duhovne vrednosti i čestitosti, kao što su to i oni neprestalno za nas činili.

Verujem da to ne čini nikome teret, već otvorenu knjigu, koju će ispravljati, dopunjavati i dopisivati i naši savremenici, generacije i naraštaji koji budu dolazili.

Onima koji u ovo ne veruju i ne poznaju svoju braću, sestre, stričeve i ostale bliske rođake i svoje srodnike, a nisu ni zainteresovani da za njih saznaju, verovatno će doći i to vreme da će pomoću DNK analiza u kojekakvim belosvetskim laboratorijama moći utvrđivati svoj identitet da bi saznali – dali potiču od ''Kraljevića Marka ili Muse Kesedžije''.

Ovu knjigu posvećujem svojim plemenicima, a posebno mlađim generacijama. Njima ostavljam u amanet da vode podatke o svojoj lozi, kako ona ne bi bila zaboravljena

Odškrinuta je zavesa prošlosti i dat nam je jedan od osnovnih odgovora našeg življenja: - Ko smo i od koga potičemo. Na nama je da kažemo i kakvi smo, a na nekima od vas je da nastavite ovo djelo.

Kamen temeljac je postavljen i on se nalazi pred vamа

Autor,
Mirko Dušanov Raković
Nazad na vrh Ići dole
MIGO

avatar

Godina : 55
Mjesto rodjenja/boravka : Stožer
Reputation : 11
Datum upisa : 20.10.2010

PočaljiNaslov: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   Sre 1 Maj 2013 - 0:12

Ко се стиди својих предака-њега ће се стидети потомци


Poslednji izmenio MIGO dana Sre 1 Maj 2013 - 0:46, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: СВИ МОЈИ ПРЕЦИ   

Nazad na vrh Ići dole
 
СВИ МОЈИ ПРЕЦИ
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 5 od 5Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
http://vranes.bigforumpro.com :: Vraneš (Pavino Polje i Tomaševo)-
Skoči na: